Senzacionalističke p(l)itke «informacije» i ostali PR pod skutima «profesionalnog novinarstva», zabava na gotovo svakoj stranici, valu i kanalu te posvemašnje formatiranje depresije uz jadikovku novinarsku i izostanak solidarnosti – tako bi se ukratko, čast izuzecima, moglo oslikati ( i ne samo) današnju medijsku scenu (i ne samo) u Hrvatskoj. Gdje su u tom mozaiku studentski mediji, koliko oni odudaraju, a koliko potvrđuju izneseno, i kakva im je uopće budućnost – pitanja su o kojima se standardno pesimistično bez konstruktivnih konkretnih prijedloga rješenja razglabalo i na prvoj ovogodišnjoj Turbini – turbo tribini u Močvari.
Radio Student, Slobodni Filozofski i Global – studentsko-medijski je trio čiji su glavni urednici pred 20-ak sudionika u publici razgovarali o ključnim problemima s kojima se susreću u održavanju na životu ovog radija, portala i časopisa. Financiranje je, očekivano, izazov broj jedan, naime, proizvodnja kvalitetnog sadržaja uvijek košta, a i novinarske snage kojima raspolažu imaju određena ograničenja jer ipak je riječ o studentima koji rade na volonterskoj bazi jer s jedne strane novca nema, a s druge studentskih obaveza itekako ima.
«Organiziranje na volonterskoj razini je lijepo, ali podrazumijeva razinu amaterizma. Faks nema dovoljno sredstava da bi nas financirao, a natječaji Ministarstva kulture, Grada i Agencije za elektroničke medije nisu dovoljni, niti su kriteriji jasni i situacija transparentna. Naime, osim samog novinarskog rada, potrebno je ulagati i u opremu. Stoga, treba naći i druge načine financiranja», kazao je Ivan Vlašić, glavni urednik Radio Studenta te upozorio i da studenti nakon nekoliko godina odlaze u potragu za profesionalnim poslo(vi)m(a).
Tada, međutim, nastaje problem ne samo za medij s kojega odlaze, nego se i sami suočavaju sa sve samo ne bajnom situacijom kako općenito na tržištu rada, tako i u novinarstvu jer kako reče Igor Weidlich, urednik Globala, i «on osobno, kao freelancer, radi na mnogo strana» i smatra da «treba raditi sve i svašta što je, možda, daleko od onog idiličnog novinarstva o kojemu često razmišljaju studenti novinarstva premda ono i dalje ima svojih čari».
Ima li alternative?
Što se tiče mogućeg pronalaska alternativnih sredstava kroz model participacije samih čitatelja i slušatelja, govornici su izrazili skepsu i ponovili stav o potrebi okretanja oglašivačima iako to donosi brojne rizike po izbor tema te način obrade i naposljetku kvalitetu sadržaja. Svjestan je toga, doduše, Martin Beroš, glavni urednik portala Slobodni Filozofski, u koji i sami kreatori ulažu vlastita sredstva, a koji je upozorio da "oglašivačima treba publika» pa zapitao: «U kojoj mjeri onda sadržaj služi samo kao lubrikant? Postavljaju se pitanja o tome koja je ciljana publika, koja je njezina platežna moć i tako dalje».
Weidlich, međutim, smatra da «jedan oglas više znači nekoliko stranica više. Ne gledam na oglase kao na nešto negativno, nego na nešto što može osigurati kontinuitet. Vjerujem da i uz oglase možemo održati integritet». No, praksa takav stav u najmanju ruku dovodi u pitanje, ako već i posve ne demantira, naime, medije se već odavno definira kao robu na tržištu što oni nikako ne bi smjeli biti s obzirom na funkciju koju bi trebali imati, a onaj koji je kritičan prema strukturama moći, koje svoje ishodište imaju upravo u ekonomskom dijelu, oglase upravo zato ne mogu dobiti. Odnosno mogu – ako se odreknu propitivanja. Samo, o čemu onda pričamo kada govorimo o medijima i hoće li onda i studentski mediji završiti «u čvrstom zagrljaju političke elite i (velikih) oglašivača»?
Nastavno na taj dio u raspravi je izostalo, ali ostaje temom za neke druge diskusije, dublje promišljanje same uloge kako studentskih, tako i medija općenito iako je Vlašić podsjetio da je Radio Student više od samo studentskog radija, štoviše nastoji biti "community medij". Iako njihovi napori zaslužuju svaku pohvalu, istovremeno treba imati na umu i bespuća medijske, napose radijske (neo)zbiljnosti u kojoj djeluje. Na dobrom je tragu krenuo Beroš istaknuvši da je «vrlo suspektan prema ideji kategoriji studentskih medija jer je ta kategorija prolazna i važno je gledati šire. Studentski se mediji često bave temama organizacije studentskog slobodnog vremena, a trebali bi se baviti svačime jer faks je samo jedna postaja na putu, a svijet nakon studiranja nije previše perspektivan pa bi trebalo pisati i razmišljati i o drugim modalitetima življenja».
Kad je riječ o materijalnim uvjetima rada u smislu prostora i opreme te obrazovanja, i dalje je prisutna ideja suradnje s preostalim javnim medijima
"Demokracija je glagol, a ne imenica"
Važnu ulogu pripreme trebalo bi imati obrazovanje, ali već tu je upitno tko je taj koji i za što obrazuje jer primjerice na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pri kojem djeluju Radio Student i Global, osim što su unaprijed pomiješani lončići pa tako na studiju političkog novinarstva imamo i novinarstvo i PR, a to je otprilike kao da date lisici da čuva kokoši, sve je manje ne samo politoloških predmeta, nego i novinarskih kolegija. Pritom, nikako se ne bi smjelo zaboraviti slučaj plagiranja o koji se pišući za prvi broj Globala «spotakao» jedan od "autoriteta" za novinarstvo i PR i profesor na Fakultetu.
O autorskim pravima novinara malo se govori, još manje radi, ali to i ne čudi s obzirom na to da je vrijednost rada novinara u konstantnom opadanju, a za što su dijelom odgovorni i oni sami, bilo zato što nisu na vrijeme reagirali kad su se loše stvari događale njihovim kolegama, bilo zato što su i sami pristajali raditi u lošim uvjetima. Pa kako će se onda boriti za javni interes – kad nemaju solidarnosti i kad se ne mogu izboriti za same sebe zbog čega im je i skučen prostor djelovanja u javnom interesu.
Upravo s tog aspekta, zabrinjavajuće je čuti, a što je bio i slučaj na tribini da ne treba svaljivati odgovornost na studente u smislu nedostatka njihova angažmana u kritičnoj masi jer nije lako danas biti student, kako je kazao Vlašić. Naravno da ne mogu studenti riješiti sve probleme, ali ne treba ih osloboditi odgovornosti jer nikada neće biti lako – ako se sada bave studentskim obavezama, kasnije će se baviti poststudentskim životom, problemima na poslu, obiteljima, djecom, hobijima ... lako je naći «ispriku», samo o kakvim aktivnim građanima onda govorimo i nisu li studenti i «njihovi» mediji jedni od prvih «klipova» (ne samo medijskom) sustavu?
Za početak, bilo bi odlično prepoznati, a to se ne odnosi samo na studente (novinare), ali kad smo već u toj temi, da mnogi problemi s kojima se «tek sad» suočavaju, već od ranije i/ili istovremeno muče i ostale radnike u drugim sektorima. Primjerice, dok u dućanima možete bez tete blagajnice odraditi plaćanje na samoposlužnoj blagajni, kompjuteriziranu obradu (zasad samo) osnovnih informacija već polako rade roboti. I stoga još jednom valja podsjetiti, posebno kada je o medijima riječ, da «služenje javnosti nije nimalo jednostavno, ali demokracija je glagol, a ne imenica».