Govoriti o krizi, bilo ekonomskoj, bilo krizi demokracije postalo je opće mjesto. Međutim, pitanje je koliko društvo prepoznaje i razumije da ekonomska nejednakost generira političku nejednakost te da politika ako ima volju, može nešto učiniti, ali ne dok ovisi o ekonomiji. Potrebno je, stoga (is)tražiti alternative i «razbiti» hijerarhizaciju ljudskih prava kao jednog od ključnih uzroka krize u kojoj se nalazimo, a sve to uz snažno uključivanje građana u socio-ekonomske procese i njihovo povezivanje.
U tom smislu već postojeće dobre prakse, ali i neke nove ideje razmijenili su povodom Međunarodnog dana ljudskih prava aktivisti i aktivistice iz organizacija i inicijativa civilnog društva te sindikata, akademske zajednice i obrazovnog sustava povodom Međunarodnog dana ljudskih prava na konferenciji «Korak naprijed, natrag dva», koju je organizirao GONG u suradnji s Kućom ljudskih prava, Centrom za građanske inicijative Poreč i Volonterskim centrom Osijek u sklopu LIBERE - podrške organizacijama u istraživanju i zagovaranju.
«Nakon što se pokazalo da razvoj ljudskih prava ne ide uvijek na bolje te da postoji mobilizacija i u suprotnom smjeru, koja napada ljudska prava i ugrožava manjine, postalo je jasno da je još važnije širiti suradnju, pokazati solidarnost i doprinijeti zaštiti ljudskih prava. Solidarno možemo napraviti iskorak, ovo je prilika za to, kao i za okupljanje nekog novog kruga ljudi kako bismo krenuli u smjeru socijalne i ekonomske uključivosti», istaknula je u svojem uvodnom govoru otvarajući konferenciju Martina Horvat, voditeljica GONG-ova Edukacijskog centra.
O izazovima na tom polju govorio je Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, podsjetivši kako se kroz povijest može pratiti borbu za uspostavljanje ravnoteže različitih ljudskih prava kroz različite vrste demokracije imajući na umu da i demokratsko odlučivanje može dovesti do loših, ponekad čak tragičnih ishoda.
Stoga je osim jačanja ekstremističkih i desnih tendencija i pokreta koji su i inače neskloni ljudskim pravima, važno imati na umu i razlikovanje liberalne demokracije te liberalne autokracije zbog njihova odnosa prema ljudskim pravima, upozorio je Šalaj.
O nekim pravima većina ne bi trebala odlučivati, poput života ili slobode što pnekad dovodi do sukoba s drugim pravima poput vlasništva i na djelu je neprestana borba, koja je naročito opasna u društvima koja nemaju razvijenu demokratsku političku kulturu. U kojim smjerovima se mogu razviti stvari, pokazuje primjer iz susjedstva – Mađarska, ali i Rusija, a i na domaćem terenu svjedočili smo regresu.
U «sukobu» između (više) regulacije i deregulacije, pogotovo kada je riječ o krizi na ekonomskom polju vezanoj s političkim sustavom, ključni problem predstavlja svojevrsna posvećenost političkih elita tržištu.
Demokratizacija u borbi protiv "market conformed democracy"
Šalaj je pritom podsjetio da «koliko god se Max Weber trudio razdvojiti pohlepu od kapitalizma, danas ta podjela ne postoji. Uostalom, Angela Merkel je ta koja zaziva «market conformed democracy», dakle, demokracija koja osluškuje potrebe tržišta, a to nisu dobri uvjeti u kojima se može očekivati socio-ekonomska uključenost».
U Hrvatskoj smo varijaciju na tu temu nedavno imali prilike čuti od Peđe Grbina prilikom odlučivanja o referendumu o outsourcingu, podsjetio je Tomislav Tomašević poznat, između ostalog, i po djelovanju u Zelenoj akciji i Pravu na grad, koji je istaknuo kako je «očito da je ekonomski sustav u krizi što generira nejednakost, a to izaziva i političku nejednakost. Očito je to čak i našem premijeru koji ima vremena preko ljeta pročitati knjigu od 1.000 stranica o ovom problemu. No uz ekonomsku i političku krizu, treba osvijestiti i ekološku krizu«.
Pritom je upozorio na problem «hijerarhizacije» ljudskih prava, koje je podijelio u nekoliko generacija. Prva se odnosi na liberalna ljudska prava poput slobode govora i javnog okupljanja, zatim dolazi druga generacija socijalnih prava koja se razvila iz povijesnog kompromisa rada i kapitala poput stanovanja, obrazovanja i socijalne zaštite i naposljetku imamo zelenu generaciju ljudskih prava koja se odnose na zdrav okoliš, prirodne resurse te pristup informacijama.
Međutim, «u diskursu ljudskih prava primarno se govori o pravima prve generacije i smatra se da ako postignemo njih, druga i treća će doći sama po sebi, no ja se s time ne slažem i kao da postoji neka hijerarhija. No bez ispunjenja uvjeta za život iz 3. i 2. generacije, teško možemo govoriti o ispunjenju uvjeta za 1. generaciju. Primjerice, možemo li imati slobodu govora ako zanemarimo situaciju s koncentracijom medijskog vlasništva? Osim toga, ne samo da postoje različite generacije prava, nego su ona i u međusobnom konfliktu, a tu je i pitanje intergeneracijske vremenske dimenzije, naime, govorimo li samo o pravima ove ili i budućih generacija?», upitao je Tomašević.
Alibi za (ne)djelovanje
«Da politika može, ako ima volju, nešto učiniti, ali ne dok ovisi o ekonomiji», upozorila je Sanja Sarnavka iz Kuće ljudskih prava, koja je podsjetila na riječi Josepha Stiglitza o previsokoj cijeni ekonomske i političke nejednakosti te kazala da «osobno ne zna bi li izašla na izbore ili ne s obzirom na to da ni uz pristojnu retoriku nema očekivanja da će biti provedbe obećanja, ali moramo se osjećati odgovornima pokušati učiniti nešto da se situaciju promijeni. Temeljno pravo bi trebalo biti imati pristojan posao s pristojnom naknadom i da iz toga proizlaze sva druga prava».
Naglasak je pritom stavila na obrazovanje i povezivanje organizacija te je istaknula primjer Platforme 112 jer je potrebno graditi potpuno nove strategije, i to posebice u slučaju organizacija civilnog društva, koje su na neki način pripitomljene iznalaženjem sredstava da bi uopće preživjele, a kamo li uspjele proizvesti neku promjenu jer se uvijek daje minimalna sredstva kao alibi i postaju birokrati.
Institucinalno gledajući, važnu ulogu ima pučka pravobraniteljica, a Lora Vidović koja obnaša tu dužnost, istaknula je da «do suštinskih kršenja ljudskih prava dolazi u području radnih prava te da bi njezin ured to rado odabrao kao svoj prioritet, ali je pitanje u kojoj mjeri sa svojim kapacitetima i drugim obavezama mogu učiniti stvarnu promjenu. No, mogu biti prisutniji na terenu, primjerice lokalni mediji i građani bili su iznimno zainteresirani prilikom otvaranja lokalnih ureda. Uvijek ostajemo otvoreni za direktnu komunikaciju s organizacijama civilnog društva i nadamo se da ćemo sve manje, iako je prisutan napredak, trebati šest puta slati požurnicu nekom ministarstvu da bi odgovorilo na neki problem».
U međuvremenu, kako je upozorio Ivan Novosel iz Inicijative mladih za ljudska prava, nakon ulaska u Europsku uniju, čini se da je «ostao prazan prostor u smislu djelomično reformiranih institucija koje se znaju nositi s ljudskim pravima i koje rade u potpuno nereformiranom društvu koje nije prihvatilo vrijednosti, a više nema pritiska iz EU pa su te insitucije ostale da se same bore dalje. Velik je problem pritom promocija ljudskih prava, nastao je jaz koji nema tko popuniti, a organizacije civilnog društva čini se da su postale maheri i birokrati koji gotovo samo da ispunjavaju razno razne dokumente za dobivanje novca iz EU izvora kao jedinog izvora sredstava dok se nekako izgubila njihova glavna watch dog funkcija i na tome treba dalje raditi».
Ako ste propustili, pročitajte:
KORAK NAPRIJED, NATRAG
