Suradnja pojedinaca i organizacija, kao i nastavak pružanja potpore bili su ključni 90-ih, ali i danas jer unatoč pomacima i dalje svjedočimo stalnom ugrožavanju ne samo ženskih, nego i manjinskih prava, zaključile su sudionice panel diskusije o ženskom mirovnom aktivizmu u Hrvatskoj i regiji «Žensko ne ratu, nasilju, isključivanju 90-ih», koja je uz prateću izložbu također u organizaciji u organizaciji inicijative «Svi mi za Hrvatsku svih nas» održana u sklopu 19. Human Rights Film Festivala.
«Ja sam možda najbolji primjer ili dokaz da sam zahvaljujući ženskoj solidarnosti, podršci i mreži prijateljstva preživjela ove 23 godine», kazala je Jadranka Miličević, jedna od suosnivačica sarajevske fondacije CURE, prisjetivši se svog «normalnog» života prije 1992. i onog nakon, kad zbog rata odlazi iz Sarajeva u Beograd, gdje se vrlo brzo pridružila Ženama u crnom. «Riječ je o iznimno hrabrim ženama koje su svake srijede jasno isticale da se ne slažu s politikom države u kojoj žive, unatoč potencijalnoj opasnosti i represiji. Cijelo vrijeme smo bile podrška, pružale smo pomoć i to mi je bilo iznimno važno jer sam se tako osjećala korisnom, a i one su bile podrška meni kada mi je to bilo potrebno".
Upravo suradnja s drugim aktivisticama te stalno osvještavanje i osnaživanje, a o čemu se proteklog vikenda moglo slušati kao podsjetnik i na neka druga još ranija vremena, bile su ključne za uspjeh antiratne kampanje te ženski mirovni aktivizam, redom su isticale aktivistice zazivajući u sjećanje 90-te u kojima unatoč ratnom kaosu niče nekoliko snažnih ženskih organizacija kao što su Centar za žene - žrtve rata i B.a.B.e. (Budi aktivna. Budi emanicpirana.), Ženski lobi, Žene u crnom, MOST, Centar za antiratnu akciju, SVARUN, Ženska grupa Trešnjevka ... koje je Vesna Kesić ocijenila kao najjaču frontu civilnog društva s obzirom na njihov autonoman rad, ali u dijalogu s političkom scenom.
Je li rješenje "ženski militarizam"?
Dakako, taj rad nikada nije bio lagan, pogotovo kada je riječ o žrtvama rata, od kojih su mnoge, prvenstveno žene, ali i ne samo one, među brojnim traumama preživjele i silovanje, a kažnjavanje počinitelja i dan danas je sporo. Taj se zločin uvijek ponavlja na različitim mjestima kugle zemaljske i često se čini da se ništa, ali ama baš ništa ne mijenja po pitanju te beznadne situacije u kojoj tijelo doista nema druge svrhe nego biti oruže na ovaj ili onaj način, a posebno u slučaju ženskih osoba. Je li onda rješenje doista u nekom "ženskom militarizmu"? - kao što se to pita Kesić duboko svjesna u tom smjeru potpunog otklona od vlastitog rada na području mirovnog aktivizma.
U Hrvatskoj, naime, kako je upozorila Vesna Teršelič, ratno silovanje prijavile su tek 84 žene i četiri muškarca, a nema sumnje da je broj žrtava sigurno puno veći dok u susjednoj Bosni i Hercegovini tek njih 800 ostvaruje pravo zaštite i reparacije, kako se čulo na skupu. Taj osjećaj nemoći, tako prisutan u vrijeme rata, bio je zapravo snažan pokretač nekima poput Gordane Obradović Dragišić koja je prije Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje radila u Centru za žene - žrtve rata.
Danas, međutim, vode se i neki drugi ratovi poput onog naizgled relaksiranog «fleksibilizacije» gdje su na udaru opet prve – žene, a kako je podcrtala Teršelič, «u srži feminističkog pristupa je deligitimiranje nasilja i u mirovnim organizacijama bila je vrlo važna feministička analiza i feministička kritika. Ali isto tako, samo to da je netko žena, nije značilo kako će se netko opredijeliti u vezi rata. Ni tada, niti kako će se postaviti prema isključivosti danas. Naš rod i naša pripadnost ženskom spolu nam ne garantira feminističku usmjerenost».
Osim ženskog "ne, što je bilo žensko "da"?
Pritom valja reći i da, kako je upozoreno i iz publike, među mirovnim aktivistima bilo je i muškaraca, a možda bi ih bilo i više da mnogi nisu morali u rat. U svakom slučaju, određeni društveni pomak ipak postoji, smatra Teršelič, a za njega su «zaslužni ljudi koji su 90-ih bili spremni reći "ne" nasilju ili su podržavali one koji su od prvog trenutka trebali podršku».
«Trebala su nam četiri mjeseca da uočimo simptome i reakcije koje ćemo kasnije nazvati PTSP-om. Krenuli smo u smjeru teških tema, imam osjećaj da često ovakve diskusije počinju nekom vrstom ispričavanja što pričamo o njima. Ali, ako su žene mogle preživjeti ta teška iskustva, najmanje što mi možemo napraviti jest istom snagom govoriti o njima", istaknula je Marijana Senjak iz terapijske grupe Medica otvarajući daljnju raspravu i promišljanje, koje svakako zaslužuje i nastavak u smjeru u kojem je to naznačila Aida Bagić: «Možda možemo razgovarati ne samo o tome što je bilo žensko ne u '90-ima, nego jesmo li uspjele i što je to bilo naše "da"? Čemu smo uspjele kazati «da»?»
Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program "Europa za građane".
