Premda je voda zajedničko dobro, vodnim se uslugama u Hrvatskoj upravlja autoritativno i hijerarhijski, a rasprava o izgradnji novog modela upravljanja još jednom se svodi na «izbor» između dvije tobožnje alternative: ili privatizacija, ili održanje statusa quo u smislu neučinkovitog, koruptivnog i klijentelističkog upravljanja resursima.
Umjesto toga, reformu sustava upravljanja vodnim uslugama trebalo bi više temeljiti na mrežnom pristupu participativnog upravljanja – zaključak je to opsežnog istraživanja o upravljanju vodnim uslugama u Republici Hrvatskoj, koje su u okviru projekta "Korupcijski SONAR" proveli Zelena akcija, Pravo na grad, Zelena Istra, Heinrich Boell Stiftung, Art radionica Lazareti i Multimedijalni institut u suradnji s Fakultetom političkih znanosti, a rezultat istraživanja je publikacija "Naša voda - Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj".
Netransparentan sustav koncesija za zahvaćanje voda, veliki gubici u mreži koji iznose i više od 40 posto, neujednačenost cijena vode, značajno manja pokrivenost odvodnjom nego vodoopskrbom – samo su neki od problema upravljanja vodama u Hrvatskoj. Pritom njihovo rješavanje otežava sustav upravljanja koji nominalno jest decentraliziran, ali je u stvarnosti koncentriran u jednom poduzeću, a nepoklapanje formalnih i stvarnih odnosa moći jača važnost osobnih kontakata odnosno mogućnost pojave klijentelizma i korupcije te otežava utvrđivanje odgovornosti.
Istovremeno, dok se vodnim uslugama u Hrvatskoj upravlja autoritativno i hijerarhijski, malo tko se osvrće na iskustva i upozorenja drugih zemalja da na taj način usluge vodoopskrbe i odvodnje postaju pogodne za privatizaciju. Naime, neučinkovito, klijentelističko i često i koruptivno upravljanja vodnim uslugama dugoročno može pridonijeti privatizaciji vodnih usluga i vodne infrastrukture samo zato da bi se se riješilo dugova komunalnih poduzeća, koji su nastali neracionalnim trošenjem javnog novca.
Međutim, uključivanjem neovisnih stručnjaka, radnika, udruga i građana kao korisnika u upravljanje vodnim uslugama moguće je smanjiti korupciju i neefikasnost te povećati kvalitetu usluge uz osiguranje održivosti vodne infrastrukture i resursa, a na to je upozoreno i tijekom skupa «Politika upravljanja vodama u Hrvatskoj», koji je u organizaciji Zelene akcije i partnera krajem rujna održan u Zagrebu.
Uključivanje građana u upravljanje vodama
«U upravljanju javnim poduzećima za vodoopskrbu i odvodnju prevladava mišljenje po kojemu se izbor svodi na privatizaciju ili održanje statusa quo, koji često znači neučinkovito, koruptivno i klijentelističko upravljanje resursima. Smatramo da raspravu treba proširiti izvan tih ograničenih modela i preispitati sustave upravljanja u kojem razne aktivne društvene grupe imaju određenu razinu kontrole nad vodnokomunalnim poduzećima i upravljanjem vodom kao zajedničkim dobrom», upozorava Enes Ćerimagić iz Zelene akcije.
U tom smjeru idu i preporuke nastale temeljem opsežnog istraživanja o upravljanju vodnim uslugama u Hrvatskoj, koje su u okviru projekta "Korupcijski SONAR" proveli Zelena akcija, Pravo na grad, Zelena Istra, Heinrich Boell Stiftung, Art radionica Lazareti i Multimedijalni institut u suradnji s Fakultetom političkih znanosti, a rezultat istraživanja je publikacija "Naša voda - Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj".
izvor: Zelena akcija
U istraživanju je riječ o upravljanju hrvatskom vodoprivredom u usporedbi s primjerima privatizacija i participativnim modelima upravljanja u drugim zemljama Europe, i to da bi se upozorilo na koruptivni potencijal privatizacije s jedne strane i klijentelizam u postojećim komunalnim poduzećima s druge strane.
Prema rezultatima istraživanja, najmoćniji akter u sustavu su Hrvatske vode koje s resornim Ministarstvom poljoprivrede donose sve važne odluke bez kvalitetnog savjetovanja s provoditeljima politike i drugim ključnim dionicima, a to su vodno-komunalna poduzeća, jedinice lokalne samouprave, građani i udruge građana. U Hrvatskoj tako dominira model birokratskog upravljanja, ali uz elemente novog javnog menadžmenta, poput koncesioniranja usluga pročišćavanja otpadnih voda i sve većeg oslanjanja na financiranje prodajom vodnih usluga potrošačima, a ne iz proračuna.
«Elementi participativnog upravljanja nisu prisutni. Reforma, koja je pokrenuta radi usklađivanja sa standardima Europske unije, dovela je do specijalizacije poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju te slijedi njihovo okrupnjavanje. Iako ovaj pristup može doprinijeti rješavanju problema neefikasnosti, iskustva drugih zemalja upućuju na oprez s obzirom da bi posljedica svega mogla biti privatizacija, baš kao i u slučaju neodgovornog upravljanja», ističu organizacije civilnog društva.
One smatraju da bi se dio velikih preuzetih financijskih obveza za ulaganja u vodnu infrastrukturu trebalo pokriti iz državnog proračuna uz sredstva EU fondova, a ne iz znatnog povećanja cijena vodnih usluga ili privatizacije vodnih usluga, a s obzirom na to da je kriza vode u svijetu prepoznata kao kriza upravljanja uslijed tretmana vode kao robe, Hrvatska treba inzistirati na vodi kao javnom i zajedničkom dobru te tako njime i upravljati. Stoga bi se, zaključuju, potrebna reforma, umjesto na centraliziranom i/ili tržišnom pristupu, trebala više temeljiti na mrežnom pristupu participativnog upravljanja, prema praksama europskih gradova koji su rekomunalizirali i demokratizirali vodne usluge uslijed lošeg upravljanja od strane privatnih, ali i javnih poduzeća.
Da «u upravljanju vodama treba osigurati javni interes jer međunarodne korporacije zanima samo eksploatacija resursa, i od njih zajednica nema nikakve koristi», istaknula je govoreći na skupu Lidija Runko Luttenberger iz opatijskog Komunalaca, koja smatra da postojeće mreže ne treba mijenjati, ali treba modernizirati vodnu politiku i zakone te poticati za okoliš prihvatljive pristupe.
Već poslovično iz resornog Ministarstva poljoprivrede ponavljaju da nikakva opasnost od privatizacije sustava pružanja vodnih usluga ionako ne prijeti jer to ne dopuštaju zakonski propisi i strategija, a uskoro će biti donesen i novi zakon o vodama koji će riješiti niz novih zahtjeva. Kako je kazala Vesna Trbojević iz Ministarstva poljoprivrede, «predstojeća reforma, kojoj je cilj podizanje razine kvalitete vodnih usluga na europsku, počiva na načelu da cijena usluge mora osigurati puni povrat troškova».
izvor: EPA
Što pokazuju iskustva drugih zemalja?
No, kakva su zapravo iskustva drugih europskih zemalja te (re)akcije građana, podsjetio je portal stav.cenzura.hr na primjerima slučajeva Italije i Grčke, a o čemu su na skupu govorili i Giuseppe Mastruzzo te Kostas Marioglou.
U Italiji je sredinom 2011. na inicijativu građana održan uspješan referendum protiv privatizacije vodoopskrbe i odvodnje nakon čega je nova gradska vlast u Napulju u suradnji s aktivističkom i akademskom zajednicom rekomunalizirala tamošnje poduzeće za vodoopskrbu i odvodnju te kroz mehanizme participativne demokracije uvela sustav upravljanja u kojem razne aktivne društvene grupe imaju određenu razinu kontrole nad poduzećem.
Gotovo identičan slučaj rekomunalizacije i demokratizacije poduzeća za vodoopskrbu se dogodio 2001. u Francuskoj nakon što je pravomoćnim presudama utvrđeno da je 1989. gradonačelnik Grenoblea uzeo mito od čelnika tvrtke kćeri multinacionalne korporacije Suez kako bi s njom sklopio 25-godišnji ugovor o koncesiji na usluge vodoopskrbe i odvodnje koji je bio štetan za javni interes.
Ista je korporacija sada zainteresirana za privatizaciju lokalnog poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju u grčkom gradu Solunu te je nakon duge kampanje građanska inicijativa uspjela natjerati lokalne vlasti da održe uspješan konzultativni referendum o privatizaciji za vrijeme lokalnih izbora. Dok kampanja i rasprava i dalje traju, građanske inicijative koje se protive privatizaciji nude različite alternative postojećem modelu javnog poduzeća koje kontroliraju korumpirane političke stranke – od javnog poduzeća s elementima participativne demokracije sve do zadruge u vlasništvu građana Soluna.
U Hrvatskoj su trenutno trgovačka društva pružatelji usluga u 100-postotnom vlasništvu jedinica lokalnih samouprava, a u organizacijama civilnog društva pa i širokoj javnosti vlada zabrinutost jer još uvijek nije jasno jesu li i u kojoj mjeri osmišljenje promjene koje očekuju hrvatski sustav upravljanja vodama. Pogotovo imajući na umu rizike vezane uz slične primjere koji se odnose na davanje autocesta u koncesiju te zakone o strateškim investicijskim projektima, golf igralištima i šumama gdje se višekratno pokazalo grubo poricanje bilo kakvih rizika i negativnih učinaka po građane, lokalne zajednice, društvo, okoliš, gospodarstvo, javna dobra i demokraciju u cjelini.
