Korumpirani mediji dovode do smrti demokracije. Oni su duboko nedemokratske institucije koje državu pretvaraju u privatnu tvrtku. Demokracija, međutim, nije ni imenica, niti pridjev. Demokracija je glagol koji označava stalno provjeravanje koliko oni koji su trenutno na vlasti u nekom trenutku rade za dobrobit svih. Međutim, novinarskih vitezova na vječnom maršu prema demokraciji sve je manje. Umjesto toga, «na cijeni» je kasta nekolicine dobro plaćenih «novinara» koji se druže s političarima dok se ostale kontinuirano i marljivo nastoji svesti na «držače mikrofona». Je li onda i kako moguće obnoviti «prirodni savez novinara i građana»?
Ključ je u značaju medijskog integriteta – vraćanju vrijednosti javnog interesa u medijima i novinarstva i njihovom služenju javnosti, a upravo o tome govori istoimena knjiga «Značaj medijskog integriteta» predstavljena početkom mjeseca u gotovo praznoj velikoj dvorani zgrade Hrvatskog novinarskog društva (interesa nije bilo niti od strane medija i samih novinara, a kamo li šire javnosti).
Doduše, za to vrijeme, kako će primijetiti kolega u jednom drugom tekstu istim ovim povodom, na terasi kafića u istoj zgradi sjedilo je gotovo dvostruko više novinarske čeljadi nego li gore u dvorani. No ta činjenica istovremeno govori i sve i ništa, premda bi mnoge mogla nagnati da bez imalo dvojbi odmah odgovore na pitanje postavljeno i u knjizi: jesu li novinari žrtve ili su dio struktura i odnosa koji sprečavaju medije u obavljanju njihove demokratske uloge?
Ali odgovor uopće nije jednostavan, tim više jer su "novinari, uz javnost i društvo u cjelini, bili najveći gubitnici u procesu dugom dva desetljeća", čega mnogi od nas opće nisu svjesni, a i nekako su zaboravili što je bit borbe za demokraciju. Naime, kako i autori u knjizi podsjećaju: «demokracija od onih koji su na vlasti zahtijeva da vladaju u korist (ne u interesu) svih i ona počiva na slobodi izražavanja, slobodi govora i slobodi medija, a borba protiv korupcije u medijima, uključujući razotkrivanje netransparentnih vlasničkih odnosa i načina financiranja te kritiku propasti novinarstva kao prakse javne kontrole rada državnih institucija zapravo je borba za demokraciju».
Izvor: cin-ijc.com
Uvidi medijskog opservatorija
Upravo o tome govori ova vrlo vrijedna knjiga uglednih stručnjaka za medije i novinarstvo nastala nakon višemjesečnih istraživanja tijekom 2013. i 2014. o stanju medija u Albaniji, Makedoniji, BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Istraživanja su uključivala razgovore s ključnim akterima u medijskim sektorima ovih zemalja, analize vlasničke i oglašivačke strukture, privatizacije medija te zakonodavne okvire koji oblikuju medijski prostor i medijsku politiku iz koje proizlaze. Sve se to odvijalo u sklopu regionalnog projekta «Medijski opservatorij jugoistočne Europe – jačanje kapaciteta i koalicija za praćenje medijskog integriteta i unaprjeđenje reformi u medijima» u kojem sudjeluje sedam regionalnih organizacija civilnog društva uz financijsku podršku Europske unije.
U hrvatskom izdanju predstavljenom u HND-u objavljeni su cjelokupni rezultati istraživanja integriteta medija u Hrvatskoj te sažetak rezultata istraživanja u ostale četiri zemlje. Valja reći da su neki od istraživača sudjelovali i u istraživanju prije deset godina o vlasništvu nad medijima i njegovom utjecaju na neovisnost i pluralizam medija. Pritom je poražavajuće da je ustanovljeno kako su i desetljeće kasnije u medijima i novinarstvu i dalje gotovo identične poteškoće s manje više istim akterima, samo su problemi dobili nove, dodatne dimenzije.
Opet je, naime, bolno jasno kako postojeći vlasnički odnosi u medijskom sektoru i više nego «slikovito pokazuju funkcioniranje vrtuljka politike i medija» čime se iznova ukazuje potreba za uspostavom novih oblika rada medija. Pritom borba za njihov integritet mora biti jedan od ključnih političkih zahtjeva, a to nužno kao preduvjet traži i djelotvornu medijsku politiku, no takvu Hrvatska i dalje (nikako da) (do)čeka.
No, komparativni pregled, upozoravaju istraživači, otkriva da aktualna medijska situacija u analiziranim zemljama nije samo rezultat nedostatka ili nepostojanja medijskih politika, niti nedostatka pravnog okvira unutar kojeg mediji funkcioniraju. Više je riječ o posljedicama političkog i ekonomskog sustava koji medije tjera na uspostavu „incestuozne odnose” s različitim centrima moći pa je stoga nužno posvetiti pažnju načinu na koji politička elita zemljama stvara okolnosti koje omogućuju određenu vrstu kontrole medijskog sustava. Stoga, kako je istaknula Brankica Petković, koordinatorica projekta "Medijski opservatorij jugoistočne Europe, «teza o korumpiranosti medijskog sustava nužno znači i preispitivanje postojećih modela upravljanja, financiranja i vlasništva u medijskom sektoru".
Izvor: cin-ijc.com
Ivica Todorić – java ili (dano)noćna mora?
Privatizaciju medija iznimno štetnom, i to do te razine da je glavni uzročnik ključnih problema koje danas imamo u medijskom sustavu, smatra Helena Popović, docentica na Fakultetu političkih znanosti i autorica analize u dijelu hrvatskog medijskog sustava. Ukazuje na to da je «s druge strane došlo do komercijalizacije medijskog sadržaja, pa su se mediji počeli definirati kao roba na tržištu, odnosno kao bilo koja druga djelatnost premda to ne smiju biti. Pritom je vidljivo da manji, kritički orijentirani mediji slabo prolaze jer više nema donatora kao i 90-ima, a oglase ne mogu dobiti zbog svoje kritičnosti prema strukturama moći».
Naime, ključni problem današnjeg hrvatskog medijskog sustava je činjenica da su mediji izloženi samovolji vlasnika i neefikasnoj regulaciji te nesudjelovanju države u zaštiti javnog interesa, kao i izostanku djelotvornih politike koje bi bile u stanju medije staviti u službu javnosti kojoj pripadaju. Istovremeno, premda postoje solidni zakonski okviri, podaci o financijama medija su netransparentni, baš kao i o državnim subvencijama, upozorila je Popović.
U analizi medijskog vlasništva i uređivačke politike najvećih medija, gdje je jedan od ključnih problema koncentracija moći koju drži svega nekoliko glavnih komercijalnih igrača, svakako se izdvaja primjer pojedinih EPH-ovih izdanja, posebice Jutarnjeg lista koji mjesecima sustavno napada javni sektor, primjerice školstvo i zdravstvo što je uočila i Popović. Tako je bilo vrlo «zanimljivo» pratiti «gorljivo» zalaganje Jutarnjeg lista za privatizaciju zdravstvenog osiguranja dok izdavač tog dnevnika istovremeno gura projekte koji izravno profitiraju od takve privatizacije.
Nemoguće je, premda to svakodnevno kontinuirano iskustvo demantira, ne primijetiti gotovo identičan slučaj kada je riječ o distribuciji tiska i oglašavanja gdje se kao siva eminencija hrvatskog medijskog polja navodi vlasnik Agrokora Ivica Todorić. Njegov koncern, u sklopu kojeg se nalazila i reklamna agencija, kontrolira glavne distribucijske kanale tiska što već samo po sebi, a kamo li još u kombinaciji s činjenicom da je Agrokor i najveći oglašivač u Hrvatskoj, o kojem ovise svi komercijalni mediji, otvara neslućene mogućnosti (in)direktne cenzure. Naime, kako je, između ostalog, istaknuo jedan od sudionika fokus grupa u kojima su intervjuirani novinari, «došlo je do bizarnosti, to je ta normalizacija ludila u medijima, da ne smiješ objavljivati ništa o Todoriću. Ne (samo) negativne stvari, nego ga ne smiješ spominjati. Njegova je najveća pobjeda u tome što su mediji od njega stvorili nešto kao da ne postoji, kao da ga nema.»
Kad je o Hrvatskoj riječ, «mediji su u čvrstom zagrljaju političke elite i velikih oglašivača», a biti novinar (kao i u BiH, Makedoniji i Srbiji) znači biti «društveno degradiran na slugu biznismena, profesionalno sveden na «držača mikrofona» (termin je to koji su često koristili intervjuirani novinari) i ekonomski sveden na obespravljenog radnika s nesigurnim zaposlenjem, čija je zarada često manja od nacionalnog prosjeka, a ponekad kasni i po nekoliko mjeseci.
Izvor: cin-ijc.com
Strava u novinarskim redovima
Međutim, stravično je da profesionalna i ekonomska degradacija novinarstva nije izazvala organiziran otpor novinara i da oni čak i danas, u okolnostima koje većina opisuje kao «goru nego ikad», ostaju pasivni, polarizirani i razjedinjeni. Štoviše, njihova politička i etnička pripadnost često više utječe na njihove stavove prema problemima novinarstva od njihove svijesti o hitnosti zajedničke akcije za izgradnju i obranu profesionalnih standarda i identiteta.
«Novinarska profesija je suptilan kastni sistem u kojem postoje dobro plaćeni novinari koji se druže s političarima. S druge strane postoje novinari koji rade svoj posao, zbog čega će završiti tako da će im se onemogućiti pisanje ili će biti egzistencijalno ugroženi, a jedan od glavnih problema novinarske profesije jest to da nema solidarnosti», upozorila je Sandra Bašić Hrvatin s Fakulteta društvenih znanosti iz Ljubljane.
U posebno lošoj situaciji (koja zahtijeva posebnu studiju - kako su zapazili i istraživači) nalaze se novinari koji rade za lokalne medije kao još podložnije političkoj i poslovnoj volji uz vrlo malo drugih mogućnosti za zaposlenje. Pogotovo dok postoje stotine nezaposlenih novinara, a svatko može postati novinar bez odgovarajućih vještina i kvalifikacija što vlasnici medija koriste da bi snizili cijenu rada i vršili pritisak. «U takvim okolnostima predatorskog kapitalizma, prema riječima mnogih intervjuiranih novinara, etička se pitanja smatraju „luksuzom” ili nečim što stvara mnoge poteškoće ako se pridržava etičkih standarda», upozoravaju istraživači.
Ne čudi onda da se lojalne i poslušne postavlja na ključne pozicije u redakciji, a one koji izražavaju kritičko mišljenje ili želju za autonomijom marginalizira i kažnjava. Uloga urednika, koji najčešće nisu ni prvi, niti najbolji među jednakima, već poslušnici vlasnika koji su se za urednički posao kvalificirali zahvaljujući servilnosti i nedostatku etičkih ograda, zapravo predstavlja faktor degradacije i instrumentalizacije novinarskog posla i novinarstva u službi zadovoljenja privatnih interesa vlasnika i/ili političkih interesa klijentelističkih grupa.
Izvor: cin-ijc.com
Novinarski vitezovi na vječnom maršu prema demokraciji
Novinarima prijete, optuživani su i napadani pri čemu su posebno u opasnosti novinari istraživači, a upravo njih resi rijetki optimizam u pogledu mogućnosti novinara da obavljaju svoj posao vjerodostojno i posvećeno u odnosu na javnost. Većina njih, međutim, radi za alternativne organizacije kojima pomažu donacije koje ih podržavaju, a istraživačke priče često se distribuiraju putem online medija koje su osnovali i njima upravljaju sami novinari. S druge strane, mainstream novinarstvo je praktično potpuno podleglo instrumentalizaciji u komercijalne svrhe i u svrhu političkog paralelizma.
Drugim riječima, zaključuju autori, «u regiji obuhvaćenoj ovim istraživanjem novinari istraživači i istraživačko novinarstvo su vrsta otpadnika protjeranih iz mainstream medija koji su pod kontrolom lokalne političke i poslovne elite. Istovremeno, oni su neka vrsta novinarskih vitezova lutalica koji rade pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Priča je alegorijski prikaz onoga što je zadesilo medijske sustave u ovim zemljama na njihovom vječnom maršu k demokraciji».
Zaključno, medijski integritet može se ostvariti samo ako postoji konsenzus da su mediji obavezni služiti javnom interesu i zadovoljiti komunikacijske potrebe građana pri čemu valja osobito imati na umu da je pravni okvir koji danas ograničava rad medija posljedica dominantnih ekonomskih odnosa, a ne obratno. Također, nužna je transparentnost u zakonodavnim procedurama, financijama, upravljanju i nadzoru, a mediji da bi osnažili svoj integritet, trebaju unaprijediti svoj profesionalni rad, sposobnost da razmišljaju o svojoj društvenoj misiji, razviju profesionalnu samokritičnost i spremnost da se upuste u dijalog s javnošću.
Propustili ste:
Knjigu "Značaj medijskog integriteta" u cijelosti možete pročitati, kao i snimku njezina predstavljanja pogledati na stranicama Centra za istraživačko novinarstvo, partnera iz RH u projektu "„Medijski opservatorij jugoistočne Europe – jačanje kapaciteta i koalicija za praćenje medijskog integriteta i unapređenje reformi u medijima"
