Hrvatski sabor raspisat će referendum ako to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj – kaže Ustav RH. Međutim, opet je aktualno pitanje - koliki je to broj birača u apsolutnom iznosu i o kojim se biračima radi? Premda konačno tumačenje odredbi Ustava treba što prije dati Ustavni sud, GONG smatra da pri određivanju postotka broja potpisa, tumačenje treba ići u korist građanskih inicijativa. Drugim riječima, potrebno je gledati realitet birača i uzeti u obzir njihov stvarni broj temeljem zadnjih potvrđenih popisa birača.
Podsjetimo, 2012. godine donesen je novi Zakon o registru birača (Narodne novine br. 144/12) i njime je registar birača definiran kao „širi skup“ podataka o svim biračima:
1) hrvatskim državljanima s prebivalištem u RH;
2) hrvatskim državljanima koji nemaju prebivalište u RH (tzv. dijaspora) te
3) državljanima država članica Europske unije koji ostvaruju biračko pravo u Hrvatskoj.
Popis birača samo je dio registra birača, naime, on predstavlja „uži skup“ podataka izvučenih iz registra za određene izbore ili referendum. Popis sadrži podatke o:
1) biračima s prebivalištem u Hrvatskoj koji imaju važeću osobnu iskaznicu;
2) hrvatskim državljanima koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj (tzv. dijaspora koja ne može glasati na lokalnim izborima i lokalnim referendumima), a registrirali su se za glasanje na izborima ili referendumu na državnoj razini;
3) državljanima članica EU-a koji ostvaruju biračko pravo u RH te
4) biračima koji glasaju s potvrdom jer nisu u izvatku iz popisa birača na biračkom mjestu na izborni dan (primjerice, nemaju važeću osobnu, ali su na izborni dan donijeli potvrdu da su upisani u registar birača).
Prije donošenja Zakona o registru birača, na referendumu o ulasku u Europsku uniju bilo je upisano ukupno 4 504 765 birača što bi odgovaralo broju u Registru birača sukladno novom Zakonu pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je pročišćavanje registra od „mrtvih glasača“ još uvijek u tijeku.
Nakon stupanja na snagu novog Zakona o registru birača provedeni su izbori za Europski parlament na kojima je u popisu birača (ne registru birača) bilo upisano 3 767 343 birača.
Na ustavnom referendumu o braku u popis je bilo upisano 3 791 000 birača.
U obje brojke bili su uključeni i birači tzv. dijaspore koji su se registrirali za glasanje na tim izborima i referendumu.
Tumačenje u korist građanskih inicijativa
S obzirom na to da Ustav govori o 10 posto od ukupnog broja birača u RH i da biračko pravo na referendumu i izborima (osim lokalnim) imaju i hrvatski državljani iz dijaspore, pri određivanju postotka potpisa birača - potrebno je gledati realitet birača i uzeti u obzir njihov stvarni broj temeljem zadnjih potvrđenih popisa birača te tumačiti potreban broj potpisa u korist građanskih inicijativa. I to posebno s obzirom na to da su trenutno važeća propisana pravila za pokretanje referendum građanske inicijative vrlo stroga - čak 10 posto potpisa unutar samo 15 dana.
Dakle, ako se u obzir uzme zadnji potvrđeni popis birača (izbori za Europski parlament) onda je za referendum potrebno prikupiti 376.734 potpisa, a ako se uzme zadnji referendum, onaj o braku - onda 379.100 potpisa.
No, konačno tumačenje odredbi Ustava treba što prije dati Ustavni sud.
U međuvremenu, još jednom se pokazuje loša reguliranost referenduma, a potrebno je podsjetiti i da je kod zadnjih pokušaja promjene Ustava službeni prijedlog bio smanjenje potrebnog broja potpisa s 10 posto na 200.000 potpisa što je zajedno sa sindikatima i drugim organizacijama civilnoga društva zagovarao i GONG.
Bauk brojki
Stoga su, najblaže rečeno, čudnovata nedosljedna tumačenja ministra uprave Arsena Bauka da treba prikupiti najveći mogući broj potpisa - naime, to jednostavno nije u skladu s prijedlogom promjena Ustava, koji se i dalje nalazi na dnevnom redu Sabora.
O (ne)imanju političke volje za kvalitetnije uređenje referendumske građanske inicijative koja će olakšati pokretanje referenduma uz jasna pravila donošenja odluke na referendumu, prilično govori i prijedlog u Nacrtu Zakona o referendumu da se potpisi prikupljaju u uredima državne uprave što je neprihvatljivo i značajno će onemogućiti referendumske građanske inicijative.
U svakom slučaju, odgovornost za uređenje pitanja referenduma kroz Ustav, Ustavni zakon o Ustavnom sudu i Zakon o referendumu prvenstveno leži na dvjema najvećim strankama, a do promjena je potrebno doći kroz prethodnu široku javnu raspravu.
