Ured Povjerenice za informiranje na razini NGO-a s početka 90-ih!?

23. rujna 2014.

Bi li Ured Povjerenice za informiranje uopće mogao funkcionirati da nema financijske potpore Britanskog veleposlanstva?

... pitanje je to koje se nameće nakon što je prva hrvatska Povjerenica za informiranje Anamarija Musa pred šačicom novinara koji su došli popratiti njezinu prvu konferenciju za medije s pravom ogorčeno upozorila da je s obzirom na dosadašnju situaciju s financijama Ureda, "financijer hrvatskog Povjerenika za informiranje Britansko veleposlanstvo", a to "po njenom mišljenju priliči razini nevladinih organizacija odosno NGO-a s početka 90-ih».

Javnosti, pak, ostaje pitati se: pa nije valjda da se u Vladi i Saboru vode onom da se prvi mačići u vodu bacaju? Ili im funkcionalan Ured Povjerenice za informiranje, osim deklarativno, niti nije u interesu? Tim više jer je Vlada već u par navrata tužila Povjerenicu i tu možda ni ne misli stati?

Inspektore nema tko da financira?

Možda na barem neka od ovih pitanja javnost uskoro dobije odgovore. Uostalom, rebalans proračuna samo što se javnosti već nije našao pred nosom, a dosadašnje proračunske projekcije za iduće dvije godine ne ostavljaju previše nade u poboljšanje. Upravo suprotno i zato uoči skorašnjeg Međunarodnog dana prava na pristup informacijama 28. rujna uz pogled unatrag nije teško zaključiti da je malo toga napravljenog da teško izborena i dugo čekana Povjerenica za informiranje na kraju ne ostane samo mrtvo puhalo, i to najmanje njezinom krivnjom.

Taj se osjećaj razočarenja jasno mogao i opipati za vrijeme konferencije u Uredu Povjerenice za koji se mora plaćati najam mnoštvu državnih prostora usprkos, i u kojem se radi bez službenih mobitela i automobila premda bi, kako reče Povjerenica, rado prihvatili «bilo kakvu kantu» koja bi služila ne za vozikanje gradom, nego rad inspektora na terenu.

Ali – čemu zapravo kad inspektora nema? A zašto ih nema? Lijenosti radi ili kakve druge «obaveze»? Ne. Nemoguće ih je zaposliti dovoljno jednostavno zato jer Povjerenici za njih Vlada i Sabor nisu osigurali sredstva.

Ali otkud onda nova internetska stranica - pristupinfo.hr? Ili prva prava i jedina službena baza podataka o tijelima javnih vlasti  - 5.695 koliko ih zasad ima u popisu kao svojevrsnom adresaru. I to u ponovno upotrebljivom formatu, s nazivima i adresama tijela javne vlasti, internet stranicama i kontakt podacima, a navedeni su i podaci o imenovanju 3.300 službenika za informiranje. Otkud se to stvorilo i kojim sredstvima materijaliziralo?

Sve to, ali i ne samo to, postoji zahvaljujući potpori Britanskog veleposlanstva dok je jedan drugi projekt (IPA 2011 Pravo na pristup informacijama) na čekanju dugom već dvije godine jer Ured nema dovoljnih kapaciteta za odgovarajuću provedbu projekta, na što je reagirala i Europska komisija. A mogla bi i opet ako uskoro ne implementiramo europsku direktivu vezanu uz ponovnu uporabu informacija. No, barem su, kako je najavila Musa, u nadolazećem razdoblju planirane izmjene Zakona, kojima će na knjižnice, muzeje i arhive biti proširen krug tijela obveznih objavljivati podatke za ponovnu uporabu te će se olakšati proceduru.

Mrtva puhala i mangupi

U međuvremenu, Hrvatska, gledano prema raznim istraživanjima, često ispada vrlo transparentna zemlja, a tome u prilog govori i činjenica da je u posljednje dvije godine ukupno podneseno samo sedam optužnih prijedloga radi kažnjavanja tijela javne vlasti u slučaju zanemarivanja zakonskih obveza, a donesene su dvije presude kojima su izrečene novčane kazne.

No, taj podatak tjera u smijeh, i to prema vlastitom priznanju, ponekad i njih same u Uredu Povjerenika– čak petero koliko ih ima.  A trebalo bi ih prema sistematizaciji biti barem još pet do osam, i to s naglaskom na inspektore, kako bi doista mogli ispunjavati sve zadaće koje pred njih postavlja Zakon o pravu na pristup informacijama, pri čemu očito valja podsjetiti da je riječ o građanima Ustavom zajamčenom pravu. I nadasve korisnom sredstvu za borbu protiv korupcije, onom koje, kako je jednom zborio ministar uprave Arsen Bauk, "pomaže u čišćenju mangupa iz vlastitih redova".

Pa hoće li onda ministar i njegovi kolege, posebno ministar financija Boris Lalovac na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem čuti i nešto poduzeti kad Povjerenica upozorava da su kapaciteti njezina Ureda ispod minimalnih za obavljanje svih poslova? Naime, zasada proračunom, kako «originalnim», tako i onim «rebalansiranim», Uredu nisu osigurana dovoljna sredstva, a posljedica toga je nemogućnost provedbe inspekcijskog nadzora, sporost u rješavanju žalbi te nedovoljan utjecaj na kvalitetu provedbe zakona i osiguravanja transparentnosti i prava na pristup informacijama.

Podsjetimo, rebalansom proračuna sredstva su Uredu Povjerenice povećana za „čak“ 445.729 kuna s početnih milijun i 389 tisuća kuna. I to nakon što je prilikom donošenja proračuna Povjerenica bila zatražila dva milijuna i 700 tisuća kuna što je već tada bilo gotovo dva puta manje od minimuma potrebnog za normalno funkcioniranje Ureda. No, premijer Zoran Milanović na sjednici Vlade na kojoj je predstavljen rebalans te na popratnoj konferenciji za medije jasno je kazao da je „rebalans prije svega politička odluka“.

Iako je Povjerenica, podsjeća, već ukazivala na taj problem, sluha zasad nije bilo, a jasno joj je i samoj da je «apsurdna stuacija da Vlada, koja je jedna od glavnih suprotnih strana u postupku, dodjeljuje sredstva. To bi trebao raditi Sabor, kao i za druge neovisne institucije poput Pučkog pravobranitelja ili Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Naime, svi su oni imali velike probleme u ustrojavanju, ali mi nemamo vremena, nemamo pet, šest godina za čekanje, mi moramo početi funkcionirati već danas», poručuje Musa.

Stoga je pozvala «Vladu kao predlagača proračuna i nositelja inicijative Partnerstva za otvorenu vlast te Sabor kao donositelja proračuna i tijelo koje imenuje i razrješuje Povjerenika za informacije da za 2015. osiguraju odgovarajuća sredstva za instituciju Povjerenika za informiranje radi osiguravanja provedbe Zakona, ne samo na dobrobit građana, nego i privatnog sektora te samih tijela javne vlasti».  

Informacija kao "oružje" za razne "ratove"

A koji su to konkretni problemi u samom ostvarivanju prava na pristup informacijama? Musa navodi da se oni odnose na odbijanje tijela javne vlasti da postupaju po Zakonu o pravu na pristup informacijama, nepoznavanje Zakona, slabu osviještenost građana, novinara i organizacija civilnog društva o njihovim pravima, neusklađenost odredbi drugih propisa kojima se regulira pristup medija informacijama te nedostatak podataka o poštivanju Zakona i neprovođenje inspekcijskog nadzora.

Naime, da se vratimo na dio priče s početka, trenutno u Uredu rade samo četiri službenika ranijeg Odjela za pravo pristup informacijama Agencije za zaštitu osobnih podataka, a proračun trenutno ne omogućuje zapošljavanje adekvatnog broja savjetnika i inspektora radi obavljanja Zakonom propisanih dužnosti, među kojima je i edukacija. Pa ipak, tijekom 2014. održan je čitav niz edukativnih aktivnosti usmjerenih na službenike za informiranje, pri čemu je Musa istaknula ekipu iz Hrvatske turističke zajednice. S obzirom na dosadašnje iskustvo s HTZ-om, bit će zanimljivo vidjeti je li i kako obuka urodila plodom. 

Kad je pak riječ o neusklađenosti odredbi drugih propisa i suradnje s drugim tijelima, neizbježno je pitanje i dalje neizmjenjenog Zakona o tajnosti podataka premda se na njegovim izmjenama radi. Doduše, u radnoj skupini bašš i nisu svi koji tamo trebali biti, a i Musa je istaknula da «u tome dijelu oni ne surađuju, ali da će sigurno kad bude prilike, dati svoje mišljenje o tome, i to s fokusom na poslovnu tajnu". "Načelno nemamo primjedbi na Ministarstvo unutarnjih poslova i Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, suradnju uspostavljamo, a dosad smo sve mine na koje smo nailazili, uspjeli riješiti», ističe Musa. 

U međuvremenu, broj žalbenih i ostalih predmeta samo raste pa je tako u ovoj godini otvoreno 1.137 predmeta, a prema podacima za 2013. (što se nastavlja i u ovoj godini) žalbe su najčešće izjavljivale fizičke osobe (76 posto), udruge i sindikati (14 posto), novinari (pet posto), trgovačka društva ( tri posto) i jedinice lokalne uprave (jedan posto).

Tijekom 2013. najveći broj žalbi bio je zbog šutnje uprave, tj. ignoriranja zahtjeva za pristup informacijama, a što se tiče odbijanja zahtjeva, najveći broj zahtjeva se odbija iz razloga zaštite osobnih podataka (26,8 posto), odnosno poslovne ili profesionalne tajne (10,4 posto). U odlučivanju u žalbenom postupku 2013., samo 15 posto žalbi je odbijeno kao neosnovano što ukazuje da su korisnici uglavnom u pravu kad inzistiraju na dostavi određenih informacija.

Naime, druga strana medalje je da se u određenom broju slučajeva pravo na pristup informacijama koristi radi ostvarivanja nekih drugih svrha, kao što su privatni interes, pritisak na tijela javne vlasti, i slično s obzirom da hrvatski Zakon ne regulira situacije 'pretjeranog' traženja, kao što je to u većini drugih zemalja. 

Propustili ste, pročitajte:

ŠTEDNJA UMJESTO ULAGANJA U BORBU PROTIV KORUPCIJE
Upitna neovisnost Povjerenice za informiranje!

chevron-right