Kad razmažena elita inzistira da je partija koja brine za radnike ...

27. svibnja 2014.

Kakav se razvoj događaja može očekivati oko izbora šefa Europske komisije s obzirom na različite interpretacije neprecizne odredbe Lisabonskog ugovora prema kojoj ga kvalificiranom većinom imenuje Europsko vijeće «vodeći računa o rezultatima izbora za Europski parlament», kao i o još nekim pitanjima vezanima uz kampanju iza nas te budućnost EU pred nama, razgovarali smo s Ines Sabalić, dugogodišnjom dopisnicom Globusa i predstavnicom Grada Zagreba u Bruxellesu te urednicom tjednog biltena europskih vijesti Euroreport.hr. 

Koliko se tijekom kampanje doista govorilo o temama koje su važne za svakodnevni život europskih građana poput kvalitete demokracije, zapošljavanja, radničkih prava, socijalne politike, obrazovanja i zaštite okoliša te javnih dobara i imigracije?

Sabalić: Jedno se pokazalo za vrijeme debata pet kandidata, a to je da na razini velikih, etabliranih, političkih obitelji u Europi postoji konsensuz oko bitnih tema kojima će se Bruxelles baviti narednih četiri ili pet godina. Vjerojatno bi bilo bolje za demokratski osjećaj da su razlike među kandidatima i političkim opcijama bile puno očitije, jer bi građanima bilo jasnije za što se opredjeljuju. Ovako je bilo ponekad neugodno gledati koliko su se slagali i pretapali u stavovima. Štoviše, jedva da se na kraju nekoliko rundi predstavljanja vidjelo da postoje neke razlike, na primjer između Junckera i Schulza oko politike odricanja, ili osterijanstva, koja je vjerojatno od svih odluka iz Bruxellesa imala najviše utjecaja na živote ljudi posljednjih godina. 

S druge strane, konsensus oko velikih tema pokazao je koliko su duboko te teme koje ste naveli prežvakavane i proživljene.  Najprije, to je zapošljavanje. Svi u debati, ali pogotovo tri velike političke obitelji, a to su Socijalisti i Demokrati (ili progresisti, kako se nekad sami zovu), EPP, tj, desni demokratski centar i ALDE (liberali) isticali su da je stvaranje novih radnih mjesta, pogotovo za mlade njihov prioritet. Spominjali su već postojeće mehanizme, primjerice Garanciju za mlade ili vrlo pozitivno iskustvo Njemačke i Austrije u zapošljavanju mladih. Odmah znamo da je to tema koja će u narednom mandatu Europske komisije rasti i, ma kako će možda govor o njoj biti birokratski, ako inicijativa postane dio stvarnog života, onda što nas briga kojim je jezikom prenesena.

Obrazovanje je bilo spominjano, ali uglavnom pod ruku sa zapošljavanjem mladim, odnosno modelima koji su se pokazali dobrim. Čini mi  se da je zaštita okoliša posve usisana u politički centar, ali će narednih pet godina sigurno biti dosta nervoze oko najava frekinga, vađenja plina iz šejla zbog nove energetske politike Europske unije. To nije, čini se, bilo dosta spominjano. Radnička prava su vrlo osjetljivo pitanje. Da taj razgovor u mnogim društvima nije dobro vođen, vidi se po strašnim brojkama koliko je radničke klase i prekarijata glasalo, na pr. u Francuskoj, za Nacionalnu frontu Marine Le Pen. U ovoj Europskoj komisiji jako je dobar Laszlo Andor, mađarski povjerenik čija su odgovornost socijalna prava i zapošljavanje. Njegov tim objavio je vrlo zanimljive studije u kojem se detaljno analizira situacija europskog radništva, procjenjuju razlozi osjećaja izgubljenosti i frustracija, ali to nije spominjano u kampanji za Europski parlament.

Demokratizacije su «najednom» svima puna usta, no mogu li izbori za zastupnike u EP biti prva stepenica u smanjivanju demokratskog deficita Unije u smislu jaza između otuđenih građana i „birokratiziranog EU čudovišta" odnosno što je to što bi moglo one koji EU doživljavaju kao parodiju demokracije, potaknuti da promijene svoj stav?

Sabalić: Ne znam je li izbor zastupnika u EP faza u smanjenju demokratskog deficita ako kampanja nije bila vođena oko upravo tih, zajedničkih, europskih tema, a koje se prelamaju u konkretnim društvima, državama. Uzmimo stvaranje novih radnih mjesta ili uzmimo nešto još specifičnije, želju da se do kraja zna porijeklo sjemena i hrane, odnosno kontrola upotrebe GMO-a. Sigurno je da i hrvatskog seljaka zanima njegov kukuruz ili potrošača da li je domaća životinja čije meso jede, hranjena stočnom hranom koja je genetski modificirana. Ali, veza od sadnje tog kukuruza do odluka u Bruxellesu nije očigledna, iako postoji. 

Nisam uočila da se i jedan kandidat očitovao kako će djelovati i glasati po određenim temama, pa čak niti o onima o kojima su paralelno govorili kandidati za predsjednika Komisije. Jest, rekli su da će se baviti zapošljavanjem, ali ništa dalje od toga. Samo je jedan kandidat, ali nije prošao, spomenuo poplave i da je za sanaciju i oporavak potreban ozbiljan i višegodišnji angažman u Europskom parlamentu. To je jako čudno, jer su i problemi i rješenja uglavnom kod kuće, u nacionalnoj državi ili u lokalnoj samoupravi. Putanja je od mjesta gdje konkretno živimo, recimo grada Zagreba do Bruxellesa i nazad. Bruxelles, Europski parlament nije kraj puta, nego etapa puta koji je od kuće do Bruxellesa i nazad, i onda opet u Bruxelles, pa opet nazad. Besmisleno je da, kao jedna naša zastupnica u Bruxellesu, držite govore pred praznom salom samo ispadne da ste aktivni, a smisleno je inzistirati na pitanjima koja su od važnosti za lokalnu zajednicu.


izvor: screenshot Der Spiegel

Kakav se razvoj događaja može očekivati oko izbora šefa Europske komisije s obzirom na različite interpretacije neprecizne odredbe Lisabonskog ugovora prema kojoj ga kvalificiranom većinom imenuje Europsko vijeće «vodeći računa o rezultatima izbora za Europski parlament»?

Sabalić: Pred nama je mjesec dana političke trgovine u samom Europskom parlamentu. Kandidat EPP-a Jean Claude Juncker proglasio se spremnim da preuzme mjesto šefa Europske komisije, ali su mu njegovi glavni konkurenti, socijalist Schulz i liberal Verhofstadt, poručili da najprije mora osigurati zastupničku većinu, tj. 376 glasova od njih 751. Ali, ako privuče Liberale (ALDE), to neće biti dovoljno, a EPP nema prostora u desnom bloku za koaliranje, jer udara u desne euroskeptične i antieuropske ili krajnje desne stranke. Dakle, Juncker nema većinu. Socijalisti bi, tj. Schulz, možda mogli osnovati "progresivnu" koaliciju ako uz Liberale i Zelene privuku Ujedinjenu ljevicu, ali i to je vrlo nategnuto. Velika koalicija, koja je i dosad postojala, komotno je rješenje i za EPP i za Socijaliste, ali tada nastaje pitanje da li bi Socijalisti pustili Junkera da bude šef Komisije, ili bi EPP pustio Schulzu ili bi se mogli složili oko Verhofstadta. Dakle, slijedi pogađanje, dogovori, obećanja, trgovanja u Europskom parlamentu. 

No, paralelno se okupljaju i lideri zemalja članica, koji su vrlo nezadovoljni time kako ih je Europski parlament doveo pred gotov čin time što im je servirao kandidate koje bi oni morali izabrati. Istini za volju, tumačenje Europskog parlamenta o "uzimanju u obzir" rezultata europskih izbora je nategnuto, i doista u Lisabonskom sporazumu ne piše da automatski EP daje predsjednika Komisije nakon što određena politička obitelj pobijedi na izborima. Ali, politički se stvorila takva atmosfera, da sad svatko u Europi tko je barem čuo za europske izbore i za Europsku komisiju, doista i očekuje da se predsjednik Komisije izabere među njima.  Odustajanje bi se tumačilo kao loše za europsku demokraciju, ali ne samo to, nego ako predlože nekog van kruga kandidata iz EP-a, onda toj osobi Europski parlament neće dati zeleno svjetlo.

Dakle, unutar EP-a se vodi bitka, ali EP vodi i sa zemljama članicama bitku oko imena za predsjednika Komisije. Zemlje članice nisu bez argumenta, jer mnogi ne misle da je pravi put demokratizacije EU-a jačanje uloge EP-a. Što ako je bolji put jačanje sudjelovanja nacionalnih parlamenata u životu briselskih institucija i donošenju odluka? Na kraju, ako se u dogledno vrijeme EPP i Socijalisti ne uspiju dogovoriti oko toga tko bi predstavljao veliku koaliciju, onda bi lideri mogli izaći s nekim neutralnim, prihvatljivim prijedlogom. Makar, velik dio članica već se pomirio da Jean Claude Juncker ne bi bio loš kandidat.

S druge strane, je li moguće razvijanje nekih drugačijih mehanizama demokracije na razini Europske unije, primjerice je li osim Europske građanske inicijative u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti moguće zamisliti, a onda u praksi i izvesti neku vrstu neposrednog odlučivanja građana o budžetu Unije?

Sabalić: Europska građanska inicijativa je zaživjela. Ali, neki su segmenti Unije toliko ekspertski i kompleksni, nerazumljivi običnim ljudima, i zahtijevali su jako puno kompromisa, na primjer upravo proračun, da ne mogu zamisliti da se odluka o tome dade na referendum. 


izvor: EPA

Ima li lijeka rastućim populizmima, pogotovo onim desnima i koliko u tome može pomoći – ako ga ima - negdje "posebno skriven" socijalni kapital jer EU, pogotovo na političkoj razini svim deklarativnim istupima unatoč, nedostaje solidarnosti i prave želje za integriranošću?

Sabalić: Možda je lijek rastućim desnim populizmima to da ljude obuzme strah od tog populizma. To će se vjerojatno dogoditi u Francuskoj, gdje je sada Nacionalna fronta najjača stranka. Samo, Francuska je duboka i razvijena demokracija i sad će krenuti preispitivanje tog rezultata na svim razinama i u dvije velike, etablirane stranke. Mislim da će to još biti teže Hollandeovim Socijalistima, jer su intelektualno elitistička stranka, koju podržavaju i vrlo bogati pojedinci, a i dalje inzistiraju da su partija koja se brine za radnike. Naprotiv, radnici i prekarijat doživljavaju ih kao razmaženu elitu  koja se politički strasno angažira oko ljudskih prava, istospolnih brakova, spolne ravnopravnosti, prava imigranata, dok su im pitanja koja oni dnevno proživljavaju i zbog kojih su dnevno frusrirani i poniženi nerazumljiva i dosadna. 

Njih je uhvatila u Francuskoj Marine Le Pen, i u analizama se tvrdi da je protest protiv etabliranih političkih elita glavni izvor njenog uspona. Mislim da su glasali za nju baš zato jer je za finu građansku elitu ona netko s kim se ne razgovara, neka vrsta otpadnika. Ali, pogledajmo kako izgledaju rezultati glasanja po strankama. Najgori su rezultati u Francuskoj, a uz njih Danci - dakle, šovinizam se i desni populizam razmahao u dvije bogate , demokratske zemlje. U Grčkoj, koja se jako napatila, Zlatna zora je strašna,ali ipak nije prošla deset posto, a sve nove zemlje, osim Mađarske , glasale su za etablirane stranke lijevog ili desnog centra.

Jedino što, mislim, može biti ljekovito jest stvaranje novih, ali kvalitetnih radnih mjesta, odnosno smanjenje razmjera prekarijata, pogotovo za mlade i paralelno obzir da se socijalna država previše ne uzdrma. Što se tiče dublje integriranosti Europe, mislim da u ovom trenutku neće ići dalje.    

Kako bi se ishod izbora mogao odraziti na daljnji razvoj kako nacionalnih, tako i politika EU, imajući u vidu atmosferu rastućeg euroskepticizma, koji se u manjoj ili većoj mjeri protivi ideji Europske unije?

Sabalić: Unija će biti tvrđa i grublja prema ilegalnoj i legalnoj imigraciji i to će se vidjeti od Lampeduse do gradilišta po EU i davanja socijalne pomoći. Bit će napadana mobilnost radne snage unutar EU-a što je jedna od temeljnih sloboda. Mislim da ćemo imati problema s inicijativama za jači protekcionozam, što će imati negativne posljedice za trgovinu i trzavice sa zemljama izvan EU-a.

Europski parlament neće biti blokiran, jer su partije centra najjače i najveće, ali će biti usporen, jer će za svaku odluku biti potrebno više dogovora. To će trajati dodatne tri godine, do izbora u Francuskoj, kad će, nadajmo se, Le Pen biti svedena na svoju mjeru i kad će i u Europskom parlamentu izgubiti legitimitet, a Britanija će pregovarati promjene u svom ugovoru, tako da će i Nigel Farage biti fleksibilniji u Parlamentu.  


izvor: FaH

Što vidite kao ključne izazove EP i EK u narednom mandatu i kakva je Vaša vizija Europske unije, posebno u smislu otvaranja građanima?

Sabalić: Ključni izazov EP-a bit će neutralizacija desnih populističkih ili ekstremno desnih stranaka kako bi se rad normalno obavljao. Prema nekima, kao Zlatnoj zori, Jobbiku i sličnima trebalo bi uspostaviti cordon sanitaire, potpuni politički i privatni bojkot. Europska komisija ima konkretnu agendu koju su naveli kandidati, i koja tko god bude izabran, neće biti drukčija. Mislim da bi trebalo inzistirati da naredna Europska komisija ne zaboravi proširenje na Zapadni Balkan

Otvaranje briselskih institucija građanima po modelu otvorenosti finskih, norveških ili švedskih vlada trebao bi biti prvi i najlakši korak. No, vjerojatno ste mislili na mnogo kompleksnije promjene unutar Europske unije nakon kojih bi EU izronila jednostavnija, solidarnija i demokratičnija. No, ne mislim da je to moguće bez prethodne duboke, skoro pogubne krize, a nisam sigurna želim li nam novu krizu, tako da bih se zadovoljila prvim i najlakšim korakom, a to je mnogo veća transparetnost briselskih institucija.

Inače, želim socijaldemokratsku Europu inspiriranu lijevim federalizmom. Mislim da bi na taj način Hrvatska konačno bila ravnopravno ukorporirana, a Hrvati ravnopravni građani i samorazumljivi, nekompleksirani Europljani. 

chevron-right