Groznica EU izborne utrke - šoping liste „dobrih želja“

08. travnja 2014.

Kvaliteta demokracije, zapošljavanje, radnička prava, socijalne politike, politike obrazovanja i zaštite okoliša te javnih dobara, demokratski deficit, nužnost reformi Europske unije, problemi sigurnosti, treba li kriterije za proširenje EU sniziti ili povisiti, koje su koristi od EU članstva i EU fondova – hoće li ovo biti teme o kojima će se raspravljati uoči nadolazećih izbora za Europski parlament?

Što su od svega toga stranke i kandidati zacrtali u svojim programima ili ništa drugo nije bitno osim tko će biti s kim ispred koga na čijoj listi i za koliko će postotaka više od onog prvog iza sebe privući birača?  Naravno da su te brojke važne jer znače bodove u političkoj utakmici, ali mi zapravo uopće ne govorimo o onima koje bi te brojke trebale predstavljati, niti o sadržaju koji bi ih trebao privući te povećati ili smanjiti omjere.

No, o čemu uopće govorimo kad govorimo o sadržaju – ako ga uopće ima? Kakva je njegova kvaliteta i je li on taj koji je presudan za aktiviranje građana i njihovo sudjelovanje i donošenje odluka? Što građani uopće znaju ili misle da (ne) znaju o onima za koje vjeruju da odražavaju njihove preferencije - mogli bi uskoro saznati i pomoću aplikacije EUvox2014. kao svojevrsnog upitnika koji će moći ispuniti građani diljem cijele Europske unije i vidjeti tko im je programski bliži ili dalji.

Štoviše, možda neke baš to potakne da uopće izađu na izbore, jer prijašnja iskustva pokazala su da je i to moguće, a više o tome zna Dario Nikić Čakar sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i jedan od troje članova hrvatskog tima stručnjaka EUvoxa2014.

S obzirom na to da kako se izbori bliže, anketa svih mogućih i nemogućih vrsta ima sve više i više, po čemu je EUVOX 2014 drugačiji, o čemu je tu zapravo uopće riječ?

Nikić Čakar: EUvox nije anketa, birači neće dobiti rezultate tog istraživanja koji će im biti ponuđeni prije izbora da bi se na temelju njih onda mogli prognozirati rezultati izbora. Ovo je aplikacija isključivo namijenjena biračima da si pokušaju olakšati odluku za koga glasovati, naime, vrlo je jednostavna i interaktivna i  biraču daje jasnu sliku gdje se on nalazi u ideološkom spektru i kojoj je stranci ili koaliciji ideološki i programski najbliži.

Kome ta aplikacija može još koristiti i kakav je njezin utjecaj na birače?

Nikić Čakar: Utjecaj na biračko ponašanje je višestruk jer pomaže biračima da istraže i bolje shvate programe stranaka i da vide koje su im bliske s obzirom na njihove preferencije, a sve to ih dodatno motivira za izlazak na izbore. U prilog tome govori i primjer iz Grčke, gdje su rezultati postizbornog istraživanja pokazali da je više od 20 posto onih koji su izašli na izbore prethodno istražilo aplikaciju i upravo zato i odlučilo glasati.

Ova aplikacija može najviše pomoći neodlučnim i pasivnim biračima i čak ima utjecaj u smislu građanskog odgoja i obrazovanja jer birači postaju svjesniji svoje uloge u procesu i osjećaju  da njihov glas doista nešto znači. Ujedno ih usmjerava prema konkretnim problemima koji muče neko društvo i rješenjima koje nude pojedine stranke da bi to društvo postalo bolje. Također koristi i znanstvenicima za daljnja istraživanja dok stranke baš i neće imati nekakvu pretjeranu korist ...

Zašto - zato jer ne znaju prepoznati tu korist?

Nikić Čakar:  Ne samo zato nego i jer kad bi saznali rezultate teško da bi to nešto pretjerano promijenilo u načinu kako formuliraju programe i predstavljaju svoje politike te kako vode izbornu kampanju. S druge strane, aplikacija ima važnu korist za znanstvenike jer mogu steći uvid u ponašanje birača, stranački koheziju, političku participaciju te dinamiku izbornog procesa. Možda ćemo u budućnosti moći i bolje razlučiti ideološku skalu lijevo – desno.

Naime, upravo je specifična metodologija ono po čemu se EUVOX 2014 razlikuje od sličnih aplikacija jer se ideološke pozicije stranaka i koalicija utvrđuju ekspertnim kodiranjem izbornih sadržaja. Aplikacija nudi nijansirano razlikovanje na skali lijevo – desno pa se s obzirom na skalu odgovora tako jasnije mogu razlikovati birači na samoj ljevici između primjerice SDP-a i Hrvatskih laburista te na samoj desnici između primjerice HDZ-a i HSP AS-a.

S obzirom da bi na europskim izborima i teme trebale biti europske, no u stvarnosti se opet bavimo «nacionalnim avetima» bliže ili dalje prošlosti, iako domaće teme nisu samo hrvatska posebnost, koliko je bilo teško poslagati domaće sudionike europske utrke u ovo istraživanje? Koliko odskačemo od ostatka EU zemalja? 

Nikić Čakar: S obzirom na to da ih nema puno, nije ih bilo teško poslagati, a kad je riječ o sadržaju, razlikuju se u nekim pitanjima, i to prvenstveno ideološkima. U socioekonomskima se uopće ne razlikuju, tu praktički nema razlike između stranaka ljevice i desnice. Naime, nema pravog socijaldemokratskog programa, nego se sve svodi na neoliberalni program koji se neovisno o stranačkoj pripadnosti ili obojenosti prenosi s jedne Vlade na drugu odnosno koaliciju na vlasti.

Nije to, doduše, neka hrvatska posebnost, dakle, ne odskačemo previše od drugih zemalja. Međutim, naš je problem da stranke nisu osviještene da su pred nama europski izbori i da u toj kampanji trebaju nametnuti europske teme  - demokratski deficit, nužnost reformi  EU, probleme sigurnosti, treba li kriterije za proširenje sniziti ili povisiti, što je s hrvatskim interesima u europskim strukturama, koje su koristi od EU članstva i EU fondova ... Umjesto toga, na dnevnom će redu opet biti anakrone ideološke teme, prepucavanja koja nikad neće biti razriješena premda su stalno na dnevnom redu neovisno o razini izbora.

I ovi izbori opet ispadaju kao nekakva dodatna gnjavaža, daleki, sve se događa kao u nekoj zatvorenoj sobi, skriveno od građana, baš kao što su to bili i pregovori s EU, to su odrađivale elite, a ni referendum o pristupanju EU nije iskorišten kako bi se građanima probližila Unija.

Nikić Čakar: Riječ je o drugorazrednim izborima, izborima drugoga reda što se pokazuje i u drugim zemljama gdje se također ne percipira europske teme kao važne.

Građanima se europske teme čine daleke i strane, percipiraju Uniju kao tvorevinu u kojoj se sastaju političari i europske elite, gdje postoji nekakav birokratski aparat koji nameće ograničenja i donosi nekakve odluke koje nacionalne vlade trebaju provoditi. Naravno da su iz takve perspektive onda puno važnije nacionalne teme i nacionalni izbori i naravno da stranke kao racionalni akteri neće nametati takve teme biračima, koji u većoj mjeri ni ne znaju ništa o EU.

Često se čini kako između stranaka i kandidata razlika, osim u ideloškom smislu – premda ni tu stvari nisu tako jednostavne - više i nema. No, je li to baš tako i ako jest, o kakvoj onda usporedbi možemo uopće govoriti?

Nikić Čakar: Razlika postoji, ali ona je isključivo u kulturološkim vrijednostima, u ideologiji liberalizma i konzervativizma, ali ne postoji razlika između ljevice i desnice u socioekonomskom smislu. Kod nas je to još specifičnije ideološko sukobljavanje koje svoje rascjepe vuče još iz Drugog svjetskog rata i stavovi većine birača su tom pogledu čvrsti, stabilni i teško promjenjivi.

Kolega Goran Čular i ja smo radili longitudinalno istraživanje izbornih programa stranaka od 1990. naovamo i ono što dominantno dijeli stranke i stranačko natjecanje su te kulturološke vrijednosti. U socioekonomskom pogledu nema apsolutno nikakve razlike između HDZ-a i SDP-a kao dviju najvećih stranaka.

Štoviše, HDZ se na posljednjim parlamentarnim izborima, s obzirom na svoj izborni program, predstavio kao stranka umjerenog lijevog centra, što nikad ne biste rekli s  obzirom na javni diskurs stranačkog vodstva i retorike tadašnje predsjednice stranke o obnovi tuđmanizma, odnosno »povratku korijenima kao temelju za budućnost».


Izvor: gong.hr

Što vidite kao ključan problem političkih elita i koliko kvalitetno njihovi programi, ako ih imaju, korespondiraju s realnim i aktualnim problemima ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, pogotovo sada u kontekstu EU? 

Nikić Čakar: Stranke pišu jedno, a govore nešto posve drugo. Izborni programi su kao šoping lista dobrih želja. S obzirom na to sam ih sve pročitao, mogu reći da ih doista ima svakakvih, od vrlo detaljnih do vrlo kratkih, ali u njima je obično navedeno sve i svašta. No, čini mi se da čak ni same stranke ne vjeruju u to što pišu, da čak ni sami ministri ne znaju što piše u stranačkom ili koalicijskom programu.

I onda kad preuzmu svoj resor, ponašaju se kao da su tu prvi put i da nisu imali nikakvo opozicijsko iskustvo, niti vremena pripremiti konkretne ideje i programe. Umjesto toga pokreću ad hoc inicijative i donose nepromišljene odluke kao, primjerice, u slučajevima ministara Jovanovića i Mrsića i još nekih, koje su često u krajnjoj liniji protuustavne i ne dobivaju potporu čak ni ključnih dionika javnosti na koje bi se trebale odnositi.

Nadalje, važno je pratiti ostvaruje li se program. Dok istraživanja u zapadnoj Europi pokazuju da se oko 70 posto izbornih obećanja ostvari jednom kad stranka preuzme vlast, sumnjam da je kod nas takav slučaj. Kao primjer navest ću slučaj iz britanske politike kada se Tony Blair pred izbore 1997. obvezao ugovorom s britanskim narodom da će ostvariti pet najvažnijih ciljeva svoga izbornog programa, što je i postignuto tijekom mandata. Nešto slično imali smo i mi u izbornoj kampanji 2003. s jamstvenim karticama Ive Sanadera, ali nitko nije pozvao Sanadera i HDZ na odgovornost zato što neki od tih ciljeva nisu ostvareni. Zasigurno da je u Britaniji mnogo razvijenija politička kultura u kojoj se prati i propituje ono što se obećava.

Što je onda to što građanima čini razliku ili ih ostavlja «zacementirane» pri odluci o tome kome povjeriti svoj glas? Naime, ima li to veze s programima stranaka i kandidata ili s uvjetno rečeno, osobnošću izbornih takmaca i gdje su emocije u toj priči? Evo, baš je prije koji dan u debati Der Spiegela za šefa Europske komisije Martina Schultza i Jean-Claudea Junckera Schultz istaknuo: «Personalizacija je šlag na torti demokracije».

Nikić Čakar: Ne znam baš da bih se složio s njim. Poznato je da postoje tri motivacije birača od kojih je stranačka identifikacija najstabilnija i najtrajnija jer je tu riječ o ideološkom uvjerenju i kod nas je to zasigurno najvažnija odrednica. S druge strane, u Hrvatskoj je bitno zanemarena programska i problemska orijentacija gdje birač procjenjuje koja stranka može bolje riješiti probleme. No, to pretpostavlja jako informirane i obrazovane birače, a mi od osnovne do srednje škole, osim u nekakavim začecima, uopće nemamo građanski odgoj i obrazovanje za demokraciju, nedostaje nam kritičko obrazovanje za demokraciju koje pretpostavlja racionalnog birača. Prosječan birač u Hrvatskoj je prije svega vođen emocijama.

Naposljetku, imamo kandidatsku orijentaciju u smislu procjene koji kandidat ili vođa može bolje riješiti neki društveni problem što su, naravno, shvatile i stranke i zato javni nastupi odudaraju od onog što piše u programima. Naime, veze između stranaka i birača sve su labavije, stranke se više ne doživljava kao utočišta. Birači su, zahvaljujući velikoj ulozi masovnih medija, prvenstveno televizije, izbore počeli promatrati kao natjecanje kandidata i stranačkih vođa, dok su stranke shvatile da je puno lakše personalizirati kampanju nego nuditi program koji zapravo nitko neće pročitati.

Ljudi će lako povjerovati osobi koja će doći i predstaviti se kao rješenje, čak i svojim fizičkim izgledom ostaviti dojam,  tako su procjenjivali i Sanadera, a sjetite se što je rekao Šeks – visok je, mlad, poznaje strane jezike, ima veze po svijetu. Idealan kandidat. Ali onda možete kupiti mačka u vreći. Međutim, suvremena se politika sve više svodi na personalizaciju, odnosno na ono što je u suvremenima politološkim istraživanjima poznato kao prezidencijalizacija izbora.

Klasične debate u smislu sučeljavanja dvojice najjačih kod nas zasad nisu moguća barem formalno s obzirom na to da izborna pravila određuju da se moraju svi izredati pa se čovjek izgubi među kandidatima, a kamo li bi stigao popratiti kvalitetu programa, ako ih imaju.

Nikić Čakar: U Hrvatskoj je većina onih koji se natječu na izborima posve nebitna, ali su pravila takva da se mora dati prostor i onome koji će osvojiti 160 glasova i onome koji će ih dobiti milijun. U tom pogledu bi ta pravila možda trebalo mijenjati, ali stranke su već same počele usmjeravati pažnju na vođe pa kad vidite spotove, plakate ... uvijek vidite stranačkog vođu, a ne potencijalne ministre ili neke druge stranačke kandidate. Logika izbora i medija usmjeravaju izborno natjecanje u tom pravcu. Ide se na individualizaciju političke odgovornosti i vođenja kampanje te načina upravljanja strankom i državom gdje snažni stranački vođe preuzimaju odgovornost.

Ovisi za što preuzimaju odgovornost, za loše stvari baš i ne. A ima li takvo ponašanje možda kakvu uvjetno rečeno dobru stranu?

Nikić Čakar: Dobra strana je možda pojednostavljivanje politike, odnosa ponašanja i obrazaca, ali mislim da ipak prevladavaju loše strane jer se političko ponašanje reducira samo na vizualne i simbolične identitete. Programi koji bi trebali biti temelj, postali su marginalizirani, a kad jedan takav snažan vođa ovlada strankom i to prenese na izvršnu vlast, jako je teško uspostaviti političku odgovornost i njezine mehanizme. Sanader se provlačio, a da se nitko nije usudio ni zucnuti.

Naravno, nije ni to posebnost Hrvatske, način donošenja odluka u suvremenoj politici postao je vrlo dvojben, neformalan, postoji izraz «sofa government» koji dolazi iz Velike Britanije iz vremena Blairove vladavine kada je premijer zavaljen na sofi u svom uredu, s podvrnutim rukavima i nogama podignutima na stolić, okružen najbližim suradnicima, ne nužno ministrima, donosio ključne političke odluke. Kod nas imate saborske zastupnike koji služe isključivo kao mehanički dizači ruku, nema parlamentarnih mehanizama utvrđivanja političke odgovornosti, to je ključan problem, a otvara se i širom vrata političkoj korupciji.

Mi smo živi primjer što se događa kad jedan čovjek u svoje ruke uzme svu političku moć. Sanader je lako prezidencijalizirao stranku i uspostavio monarhijske odnose koje je nakon pobjede na izborima preslikao u izvršnu vlast. Jedan od članova predsjedništva stranke mi je u intervjuu kazao da su mogli raspravljati o svemu, reći i da se ne slažu, ali u konačnici glasao bi za neku odluku premda joj se on sam izričito protivio, ali šef stranke je tako odlučio. Pitao sam ga – zašto, što uvjetuje takvo ponašanje? Ne znam. On je to objasnio genetskom strukturiranošću članova konzervativnih stranaka da se povode za snažnim vođom.

Pa baš nam se i sada na još jednom živom primjeru pokazuje da ni kod lijevih nije drugačije.

Nikić Čakar: Mislite da bi trebali biti slobodnomisleći u smislu socijaldemokratsske ideje kritičkoga promišljanja?

Da.

Nikić Čakar: Ali toga uopće nema. I upravo zbog toga imate ovaj korupcijski bum koji nam se dogodio ...

I koji se i nastavlja, nije baš bilo «predaha».

Nikić Čakar: Nije na takvoj razini, a događa se i drugima, osim toga ni Fimi Media nije Sanaderov izum. Slična je priča bila i u Španjolskoj 80-ih i 90-ih kada je socijalistička vlada Felipea Gonzalesa bila upletena u korupciju golemih razmjera, samo što su oni umjesto marketinške, imali nekoliko konzultantskih agencija koje su savjetovale vladine dužnosnike o ekonomskim pitanjima za što su dobivale novac iz državnog proračuna za fiktivne i nepostojeće analize, a zatim su financijska sredstva preusmjeravale u PSOE-ovu stranačku blagajnu.

Čak je i globalna korporacija Siemens uplatila PSOE-u donaciju preko tih agencija ne bi li dobila posao na javnom natječaju, a Vrhovni sud je 1997. u procesu vezanom za taj slučaj proglasio najviše stranačke i vladine dužnosnike krivima. U britanskoj je politici poznat slučaj nezakonitog financiranja Laburističke stranke kada je Blair od Berniea Ecclestona  osigurao stranci donaciju od milijun funti, a zauzvrat je trebao natjecanje Formule 1 u Britaniji izuzeti iz zabrane oglašavanja duhanskih proizvoda na sportskim borilištima.

Dakle, korupcije ima svugdje, ali postoje mehanizmi ranog otkrivanja, dok su kod nas trebale godine da bi se nešto razotkrilo. Oni koji su imali sumnje, nisu uopće mogli doći u poziciju da to razotkriju, DORH koji je to trebao istraživati ne znam zašto nije, možda je bila prejaka stega politike u to vrijeme kao i nad svim ostalim aspektima vlasti. Mogu zamisliti da je Bajić bio nemoćan jer nije želio izgubiti poziciju.

Posao glavnog državnog odvjetnika nije da čuva poziciju, ni svoju, niti tuđu. No, vratimo se aktualnoj situaciji u kojoj je sve više skretanja udesno, a ni ljevica ne nudi rješenja. Možemo li to tumačiti i određenim zamorom ili možda ljenošću za kritičkim promišljanjem postojećih i smišljanjem novih rješenja? Uostalom, lakše je prema onoj staroj - kad imaš probleme, najlakše je okriviti drugog, a tog drugog nikad nije teško naći.

Nikić Čakar: A mislite da je ljevica ta koja bi trebala nuditi rješenja?

Da. Od nje svakako više očekujem. Doduše, ranije smo ustanovili da u Hrvatskoj nema ljevice, barem ne na političkoj razini, pa nemam ni što očekivati, ali kako stvari stoje s onom europskom?

Nikić Čakar: Nema takve ljevice ni kod nas ni u Europi. Ta iluzija o progresivnoj ljevici koja će donijeti nekakvu novu viziju uređenja društvene i političke zajednice, promijeniti stvari i maknuti ih od neoliberalnog poretka ustanovljenog u 80-ima .. ne znam ni jednu ljevicu, čak ni onu u skandinavskim zemljama koje se uzimaju kao nekakvo oličenje socijalne države u tom pogledu, da je u tome pogledu ostvarila značajan uspjeh. U Velikoj Britaniji su laburisti prije dolaska na vlast ponudili viziju britanskog društva utemeljenu na „trećem putu“, a kad su preuzeli vlast nastavili su neoliberalne i konzervativne politike Margaret Thatcher. Tako je bilo i u Njemačkoj sa Schröderovim „novim centrom“ kao i u Španjolskoj sa Zapaterovim projektom „građanskog socijalizma“ - brzo su se razbili u realnosti neoliberalnih struktura.


Izvor: gong.hr

Od koga onda može doći promjena, i ne mislim samo na političke elite, što je s akademskom zajednicom i organizacijama civilnoga društva?

Nikić Čakar: Koliko oni mogu imati utjecaja na politiku? U Britaniji su sredinom prošlog stoljeća idealni savjetnici premijera i ministara bili sveučilišni profesori politologije, ekonomije, prava, sociologije i slično. Oni su savjetovali ministre i znali o pojedinim politikama više od svih ostalih. Kasnije se to promijenilo i sada je dominantan ideal savjetnika PR-ovac, savjetnik za medije koji brine samo o tome kako što bolje predstaviti ideje, a koga briga za kvalitetu politike. Naša je politička elita jako zatvorena, misle da sve znaju i da su rješenja koja nude savršena bez imalo obzira prema javnosti, stručnoj ili široj.

Premijer Milanović, doduše, ima trolisni buketić savjetnika iz akademske zajednice, a svojedobno su se mediji i raspisali kako kontemplira zajedno sa svojim Vijećem 40 mudraca koji bi trebali doživjeti Viziju 2030. Doduše, oko toga je li i što smislio taj trust mozgova na čelu s Milanovićem, javnost i dalje živi u neznanju, sa sve manje vizije. Ipak, sve se više, iako još uvijek na uglavnom delarativno-formalnoj razini, nastoji uključiti zainteresiranu javnost u javne rasprave premda uz mnogo pritiska, ali – unatoč svemu tome, je li promjena moguća?

Nikić Čakar: Nadam se da će se promjena dogoditi kad dođu neke nove generacije, a što se tiče savjetnika, imali su ih i Sanader i Kosor. Samo, sumnjam da oni mogu nešto stvarno promijeniti, oni su tu formalno i simbolično imenovani, pitanje je koliko ih političari slušaju. Sve se njihove dobre ideje rasplinu u zbilji političkog načina odlučivanja i autonomije izabranih dužnosnika. Tu su i mediji koji bi trebali imati ulogu psa čuvara demokracije, ali sve je to na simboličnoj razini.

Problem je u strankama – načinu kako je uređen život u strankama, kako se donose odluke, to treba radikalno promijeniti, postaviti nove standarde kako bi se omogućio pluralizam jer su one hermetički zatvorene. Tada bi se promijenio sustav unutarnjih odnosa i u vlast pa bi možda bi bili otvoreniji prema dobrim prijedlozima izvana. No, to je možda samo utopija ...

Ali barem mrvicu optimizma ipak moramo zadržati. Međutim, koliko «krivicu» za postojeće stanje dijelom imaju i sami građani koji, naravno, muku muče s egzistencijalnim brigama, ali često kao da imaju pamćenje zlatne ribice i/li ne povezuju stanje u kojem se nalaze s konstantno neispunjenim predizbornim «brdima i dolinama»?

Nikić Čakar:  Hrvatska je društvo pasivnih ljudi. Nisam psiholog, ali čini mi se da razlog možda leži u mentalitetu, ovdje ispada da ljudi i na prosvjed dođu slučajno, a možda su razlog i stoljeća podčinjenosti ...

Ali sustav obrazovanja i društvo ne uče ljude kritički promišljati.

Nikić ČakarDa. Naravno, ne može se donositi jednostavne zaključke, potrebno je prije svega izgraditi socijalno povjerenje.

Kako ocjenjujete novinare i medije u svemu tome? Ako to već ne čine samo građani, preispituju li oni dovoljno stranačke «šoping liste»?

Nikić Čakar: Građani ih niti ne mogu propitivati osim jednom u idealnom slučaju svake četiri godine kad imaju mogućnost ocijeniti neki izborni program i njegovu realizaciju.

A što je s referendumima? Naravno, nije ih lako pokrenuti i rijetki su oni koji imaju reurse, pogotovo financijska sredstva.

Nikić Čakar: Da, imali smo referendume, čak i ovaj koji je išao protiv Vladina stava, ali jako je teško mobilizirati ljude.

Da i onda se, i to na recentnim primjerima pokaže da se aktiviraju oko stvari koje uopće nemaju veze sa stvarnim problemima. Nego, gdje su novinari i mediji u cijeloj toj priči?

Nikić Čakar: Novinari i mediji imaju veliku ulogu, puno su toga razotkrili, ali s medijima je problem što vole biti jako bliski s vladajućima što se i vidi na primjeru pisanja velikih medijskih kuća. Svjedočili smo i novinarskim promašajima bez ikakve odgovornosti i samorefleksije iako i oni, a ne samo političari, imaju odgovornost prema građanima jer temeljem onoga što pročitaju, građani također donose određene odluke i izgrađuju stavove. Naravno, slika nije tako crna, ima i puno pozitivnih primjera gde je istraživački rad novinara i medija odigrao veliku ulogu jer su potencirali određene stvari i upozoravali na loše odluke koje je trebalo ispraviti.

Da, a takvi često dođu pod udar onih o čijem radu pišu, takvih je primjera značajan broj, a primjer portala index.hr samo je jedan od zadnjih slučajeva pri čemu valja reći da je jasno kako bi zakone trebali poštivati svi, ali teško se oteti dojmu da nekima neke stvari ne bi bile zamjerene da su se barem pokunjili, ako već ne pišu hvalospjeve.

Nikić Čakar: Da, jer kritički pišu o vlasti, a kad je riječ o velikim medijskim kućama mogu i povući paralelu s načinom funckioniranja stranaka – čini mi se da su novinari kao obični članovi stranaka –  ako je njihov glas slobodno misleći, tada (kao što članovi mogu biti izbačeni iz stranke) novinari mogu dobiti otkaz jer egzistencijalno ovise o vlasnicima, u tom je pogledu pozicija novinara nezavidna.

S druge strane, da, naravno da se zakoni moraju poštivati, ali imate primjer stranke koja zakasni s jednim dijelom obveza oko financijskog izvješća i onda njezin šef ujedno i premijer kaže:  da, zakon se mora poštivati, ali mi ga možemo mijenjati, i zakon bude promijenjen. Kakvu to poruku šalje građanima i cijeloj javnosti – ja mogu jer imam političku moć i vlast, a vi nemate i vama se može oduzimati imovina i naplaćivati kazne ovrhama.

S obzirom na sve rečeno, mogu li izbori, u ovom slučaju europski izbori, s kojima smo i započeli priču, biti prvi korak u smanjenju demokratskog deficita, i to ne samo Europske unije?

Nikić Čakar: Mogu, svaki izbori kada su demokratski, slobodni i pošteni predstavljaju korak prema uklanjanju bilo kakvog oblika demokratskog deficita jer daju legitimitet onima koji su izabrani da provode odluke i uređuju zajednicu kako god se ona zvala u skladu s potporom koju je program dobio.

No, treba jasno razlikovati proceduralne aspekte od samih sadržajnih problema koji predstavljaju suštinu demokratskog deficita u EU. U proceduralnom pogledu EU funkcionira u skladu s temeljnim demokratskim mehanizmima, budući da vlade u Vijeću i zastupnike u Europskom parlamentu biraju građani Europske unije na slobodnim izborima, postupci odlučivanja su pošteni i transparentni, dok se usporavanjem zakonodavnog procesa provjerama i ravnotežama u sustavu osigurava minimalan konsenzus političkih elita o ishodima javnih politika.

S druge strane, u sadržajnom pogledu na europskoj razini ne postoji slobodno natjecanje političkih elita za javne položaje, ne postoji kompetitivni stranački sustav, nema dobitnika i gubitnika političkog natjecanja, politički proces ne stvara demokratsku oporbu koja bi kontrolirala „vladajuću“ političku elitu, dok je istovremeno sudjelovanje kritičke javnosti u tom procesu posve onemogućeno.

Zato mi se čini da iako slobodni izbori jesu prva stepenica, to nije dovoljno jer oni ionako ne predstavljaju suštinu problema demokratskog deficita, on je institucionalne prirode i potrebna je velika reforma Europske unije da ga se otkloni. Parcijalna rješenja sigurno nisu dovoljna, potrebna je njezina sveobuhvatna institucionalna reforma.

chevron-right