Na listi brojnih tvrtki kojima slijedi privatizacija nalaze se i Narodne novine što je kod mnogih izazavalo brojne upitnike s obzirom da je riječ o društvu od posebnog interesa države, a i posluje pozitivno. No, u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, međutim, tvrde da nema razloga za brigu te da je riječ upravo o razvoju Narodnih novina.
Od prodaje Narodnih novina, Petrokemije i Cluba Adriatic te udjela u još 38 poduzeća u državnom vlasništvu Vlada u ovoj godina računa uprihoditi između tri do tri i pol milijarde kuna. Naime, Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Repubile Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2014. godine trgovačko društvo Narodne novine definirano je kao strateško društvo u kategoriji za koju se predviđa daljnji razvoj restrukturiranjem, dokapitalizacijom ili prodajom. Ta je kategorizacija potvrđena i Odlukom o utvrđivanju popisa trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za RH.
Podsjetimo, Narodne novine, koje se bave nakladničkom, tiskarskom i trgovačkom djelatnošću, dioničko su društvo u stopostotnom državnom vlasništvu za izdavanje i tiskanje službenoga lista RH, službenih i drugih tiskanica te za trgovanje školskim i uredskim priborom.
Monopol zajamčen Ustavom
No, s obzirom na dosadašnja privatizacijska iskustva, razumljivo je da među građanima, kojima pripada sve što Narodne novine kao službeni list objavljuju, vlada zabrinutost, a i nije svejedno što se privatizira – je li riječ o prodaji odmarališta, primjerice u Selcu ili možda komercijalnih poslovnica, ili osnovnog biznisa? Ipak Narodne novine, koje je osnovao Ljudevit Gaj još 1835. godine, nisu bilo kakvo poduzeće, o čemu govori i hrvatski Ustav, koji u članku 89 navodi da se «prije nego što stupe na snagu, zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju u »Narodnim novinama«, službenom listu Republike Hrvatske».
S obzirom na to, građani preko Narodnih novina dobivaju informacije o svojim pravima i dužnostima kako bi mogli poštivati Ustav i zakone te pravni poredak Republike Hrvatske. Ne čudi stoga, a valja podsjetiti, da je GONG prosvjedovao protiv odluke Narodnih novina d.d., kada je njome 2001. građanima bilo onemogućeno besplatno pregledavanje Narodnih novina putem Interneta, odnosno kada je pregledavanje bilo omogućeno samo korisnicima koji se registriraju i uplate pretplatu jer se, kako su smatrali, time otežavalo građanima njihovo pravo na pristup informacijama o pravima i dužnostima građana RH, čime se kočilo razvoj demokracije». GONG je, naime, upozoravao da je obveza države omogućiti da se što veći broj ljudi upozna sa sadržajem zakona te da se objavljivanje zakona ne može tretirati kao profitabilna djelatnost za državu, čije poreze građani ionako već plaćaju.
"Novine narodu!"
Upozoravajući da su pravni propisi javno dobro, GONG je bio i pokrenuo Internet peticiju za ponovo uvođenje besplatnog pristupa pravnim propisima te je budući da se Narodne novine nisu bile oglasile, GONG je na svojim internetskim stranicama bio objavio sve pravne propise objavljene u Republici Hrvatskoj od 1991. godine pod nazivom «Novine narodu», a potom su nakon nekoliko dana Narodne novine ipak promijenile svoju odluku i ponovo omogućile besplatan pristup, ali ne i pretraživanje sadržaja. Kasnije, tijekom 2004. godine, GONG je peticijom tražio i proširenje internetskog sadržaja Narodnih novina.
No, iz Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom uvjeravaju da nema razloga za brigu, naime, kao i kod ostalih društava plan je prvo raspisati javni poziv za iskazivanje interesa i onda slijedom prijava raspisati obvezujući natječaj. No, s obzirom na to da Narodne novine izdaju i službeni list RH te tiskaju i prodaju službene i druge tiskanice, a i društvo su od posebnog interesa države, postavlja se pitanje nema li država drugog načina za rješenje poslovanja Narodih novina. Iz Ureda ističu da «ovo trgovačko društvo posluje pozitivno, pa ovdje nije riječ o rješavanju poslovanja, već razvoju društva. Upravo zato što je društvo strateško i obavlja sve navedene djelatnosti, pitanje njegovog razvoja je strateški bitno pitanje za Republiku Hrvatsku».
Za privatizaciju, kažu, «ne postoje neki zadani rokovi, posebno jer društvo posluje s dobitkom i nije problematična situacija kao kod primjerice Petrokemije. Pravilo je da se nikada ne ide ispod nominalne vrijednosti društva, ali zapravo tržište i potražnja određuju cijenu. Država uvijek ima, kao što je bio slučaj kod Hrvatske poštanske banke, mogućnost da ne prihvati niti jednu ponudu ukoliko ona nije zadovoljavajuća».
