Dok Hrvatska kao Godota čeka novu strategiju suzbijanja korupcije i smislen prateći akcijski plan, u javnosti neka nova afera niče gotovo svaki dan. Pomoćnici, županice, zviždači, ministri i ministrice ... a da i dalje nije kristalno jasno koja je to na kraju mjera premijerove ljestvice. Osim što bi se nakon posljednjih izjava na ovu temu moglo «raspravljati» čega se i kako u Hrvatskoj teže riješiti – korupcije ili celulita. Doduše, u oba je slučaja ključ - prevencija.
'Tu se više ne radi o svježim jajima, celulitu ili - što je ono još bilo? Tu je netko u ozbiljnom problemu - ili Merzel, ili osoba koja je optužuje za ozbiljan kriminal», kazao je premijer i šef
I to dok još nismo dočekali niti rješenje slučaja (još jednog u nizu) «pomoćnika» Branka Šegona, a samo da čekanje ne potraje kao u slučaju nove strategije suzbijanja korupcije koju je za kraj godine još prošloga proljeća najavio Orsat Miljenić, resorni ministar koji je u nekoliko navrata izjavljivao kako je «stajalište nove Vlade da se borba protiv korupcije ne treba baviti isključivo represijom, nego stvaranjem uvjeta u kojima korupcija ne može zaživjeti».
Pogledom na kalendar, međutim, nepodnošljivo je lako utvrditi da je sad već veljača 2014., a ni strategiji, niti planu nema opipljivoga traga. Baš kao niti novome ili izmijenjenome Zakonu o sprečavanju sukoba interesa koji bi trebao biti kamen temeljac za rastakanje klijentelizma, a time i sprječavanje korupcije. Ili kako je Vladu i Sabor poučio Ustavni sud u obrazloženju odluke kojom je jednoglasno prije više od godinu dana ukinuo dio odredbi Zakona: «Sukob interesa ne smije se tolerirati u urednom demokratskom društvu jer objektivno stvara plodno tlo za korupciju, međutim, sukob interesa sam po sebi nije korupcija. On uvijek može nastati spletom životnih okolnosti, no bitno je da se djelotvorno spriječi, odnosno da se aktualni i realni sukob djelotvorno riješi. Bude li to učinjeno, nema ni kažnjivog ponašanja, nema ni korupcije, nema ni kazne».
Čiji je korupcija problem?
Međutim, aktualna vlast odaje dojam kao da se nje to (odviše) ne tiče, štoviše, svojevremeno je premijer izjavio da je «zadovoljan ako je najveći problem to da se pitamo je li netko bio u sukobu interesa». Podsjećajući se ministarske svite u kojoj više nisu, a možda još neki neće više ni biti, prilično često smo se «zabavljali» ovakvim pitanjima, ali ne preventivno od strane samih aktera, već nakon post-prozivki po medijima. Pritom se također čini kao da se trenutna vladajuća garnitura s obje strane Markova trga smatra cijepljenom od «grijeha korupcije», koji doživljava kao nešto svojstveno HDZ-u i «drugima». Za to vrijeme stvari na lokalnoj razini još više tonu dok su dodatno povećani korupcijski rizici, naime, dovoljno je sjetiti se samo Zakona o strateškim investicijama te izostale reforme državne uprave, a na što su višekratno upozoravale organizacije civilnoga društva.
Stoga ih izvješće Europske komisije o borbi protiv korupcije u zemljama članicama Europske unije ne iznenađuje: «Izvještaj se u velikoj mjeri poklapa s GONG-ovim ocjenama stanja u Hrvatskoj – od loše reguliranog i još slabije primijenjenog instituta upravljanja sukobom interesa do izostanka adekvatnih mjera za suzbijanje i prevenciju korupcije sukladno sektorski definiranim rizicima. U tom smislu izvještaj ne donosi ništa novo niti nepoznato», osvrnula se na njega Nives Miošić, voditeljica Istraživačkog centra GONG-a.
Kao ključne probleme ističe «nezapočete važne reformske procese, u prvom redu reforma javne i državne uprave koja bi konačno dokinula zapošljavanje i napredovanje temeljem obiteljskog, kumskog ili stranačkog nepotizma. Osim toga, izostanak analize koruptivnih rizika po sektorima i kreiranje učinkovitih mjera za njihovo smanjenje, uključujući i pravovremene istrage te progon i adekvatne kazne ukazuje ili na nedovoljno ozbiljno shvaćanje problema i štete po gospodarstvo i društveni razvoj općenito koja nastaje kroz korupciju, ili vjerojatnije na nedostatak političke volje da se ovome problemu pristupi na ozbiljan i obuhvatan način».
Teleskopska ljestvica – od slučaja do slučaja
Naime, nema jasnog očitovanja Vlade da će borba protiv korupcije biti jedan od glavnih prioriteta te da će shodno tome uložiti dodatna sredstva za prevenciju i borbu protiv korupcije, primjerice, jačanje kapaciteta Povjerenice za informiranje te uspostavljanje lako pretraživih i povezanih baza podataka donatora političkih stranaka, subjekata koji posluju s državom, korisnika poticaja, koncesija, poreznih dužnika...
Stoga, GONG poručuje da od Vlade očekuje najskorije donošenje nove Strategije i pratećeg smislenog akcijskog plana protiv korupcije na svim razinama i u svim sektorima, kao i hitno donošenje novog Zakona o upravljanju sukobom interesa, koji će, osim razrade sustava imati i značajnu ulogu u povećanju razine razumijevanja ovog koncepta.
«Sukob interesa u državi s ukupno 4,5 milijuna stanovnika je neizbježan, ali ono što se svakako može izbjeći jest neupravljanje njime. Stoga je izuzetno važno da novi zakon obuhvati sve osobe koje imaju bilo kakvu razinu moći za donošenje odluka oko raspolaganja javnim resursima. Drugim riječima, Zakon se ne smije odnositi samo na dužnosnike, već nužno mora obuhvatiti i sve državne i javne službenike koje donose bilo kakve odluke ili raspolažu bilo kakvim javnim resursima. Jedino na taj način možemo povećati razinu političke kulture i političke odgovornosti», napominje Miošić.
Ono što ostaje otvoreno pitanje jest - ima li političke volje za provedbu kvalitetnih rješenja, a na to odgovara kako «aktualne afere pokazuju da ona zasad nije dostatna, odnosno da je selektivna. „Ljestvica“ je pomična, a to nikako nije dobro i ne šalje uvjerljivu poruku javnosti». U tom smjeru razmišlja i Duje Prkut iz Istraživačkog centra GONG-a koji zaključuje: «U ovom trenutku postoji jedino politička volja da se putem medijski plasiranih izjava nastoje sanirati reputacijske štete koalicije koje nastaju iz novih medijski popraćenih etičkih skandala".
"Očitovanje premijera o konkretnim moralno upitnim situacijama je u svakom slučaju poželjno kao i odgovarajući prateći kadrovski potezi", smatra Prkut, ali istovremeno upozorava da "dugoročno gledano premijerove izjave ni u kom slučaju ne mogu funkcionirati kao orijentir za etičko djelovanje svih pripadnika izvršne vlasti. Upravo i EK zahtijeva da sama Vlada razvije putem samoregulacije etički kodeks kojim bi se normirali poželjni etički standardi, kao i jasne sankcije za iste. U protivnom ostaje održivom teza da se etički dubiozne situacije iskorištavaju po potrebi, od slučaja do slučaja, kako bi se upustilo u okršaj sa unutarstranačkim ili unutarkoalicijskim neistomišljenicima.»
