Iskazivanjem netrpeljivosti prema nekoj manjini i simbolima njezina kulturnog identiteta ograničavaju se sloboda, prava i sigurnost građana Hrvatske, a u konačnici su ugroženi i pripadnici većinskog naroda koje se stalno uvjerava kako su im oni drugi trajna prijetnja, opetovano je upozoreno i na Međunarodni dan ljudskih prava na okruglom stolu „Europsko bogatstvo višejezičnosti: Quo vadis Croatia?" održanom u Saboru u organizaciji građanske kampanje „SVI MI – Za Hrvatsku svih nas“.
Dok u Hrvatskoj neki snuju zabranu ćirilice, a iza čega se zapravo krije nešto sasvim drugo, aktivisti za ljudska prava nastojali su još jednom uz pomoć diplomatskih predstavnika niza europskih zemalja ukazati na to da su dvojezičnost i višejezičnost raširena i normalna praksa u Europi, a interkulturalnost temeljna odrednica europskog identiteta. Naime, premda je položaj nacionalnih manjina različito uređen u pojedinim državama, općenito vrijedi da je razina manjinske zaštite izraz demokratičnosti neke države, a tolerancija prema manjinama pokazatelj demokratske usmjerenosti njezinih državljana.
Za to je, međutim, od presudne važnosti u škole konačno uvesti građansko i interkulturalno obrazovanje mladih, a mediji, pogotovo oni javni trebali bi o manjinama progovoriti i kao o subjektima, a ne objektima i to u prime-timeu, a ne samo u specijaliziranim emisijama čime se samo potiče daljnju stigmatizaciju i segregaciju.
„U Vukovaru je danas teško biti i Srbin i Hrvat“, upozorio je Eugen Jakovčić, aktivist građanske kampanje „SVI MI – Za Hrvatsku svih nas“, istaknuvši da iz tog grada na Dunavu stižu zabrinjavajuće i dramatične informacije te je cjelokupnu javnost, pri čemu je apostrofirao Katoličku crkvu, pozvao na okretanje budućnosti, toleranciji i suživotu.
Što bi referendum o "dvojezičnosti" promijenio?
Uvijek će se netko pobrinuti da rane ostanu otvorene ...
«Vukovar je uvijek isti grad i na latinici i na ćirilici», poručio je Furio Radin, zastupnik talijanske manjine u Hrvatskom saboru i predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine, a kao osoba koja se rodila i živi u dvojezičnoj sredini koja nije bila imuna na konflikte, ali ih je prevladala, istaknuo je: „Uvijek će se netko pobrinuti da rane ostanu otvorene jer soli za njih nikad ne nedostaje, ali grad i sredina koje drže do svojeg identiteta znat će prevladati svoje konflikte“.
„Europa njeguje jezičnu raznolikost, a višejezičnost se navodi kao vrijednost u ugovorima Europske unije te se potiče rano učenje više jezika i dostupnost službenih informacija EU na što više jezika. Također, Povelja o manjinskim ili regionalnim jezicima Vijeće Europe obvezuje na uporabu i pravnu zaštitu manjinskih jezika i jezika s regionalnom uporabom“, podsjetio je Dražen Hoffmann iz GONG-a te je, kao što se može vidjeti u pratećoj prezentaciji, kao primjer dobre prakse naveo slučaj velškog jezika: „Naime, u drugoj polovici 20. stoljeća osnažena je njegova uporaba u obrazovanju te su mlađe generacije poticane na dvojezičnost i usvajanje manjinskog jezika. Danas on ima više stotina tisuća aktivnih govornika, a s pasivnim znanjem velškoga broj je još veći te vlada visoka razina dvojezičnosti u javnoj i službenoj uporabi“.
Kulturna različitost kao izvor bogatstva, a ne podjela
Kakva je pojedinačna situacija u zemljama EU, govorili su sami veleposlanici i veleposlanice pa je tako talijanska veleposlanica Emanuela D’Alessandro istaknula važnost uvažavanja razlika i jednakost građana te se osvrnula upravo na primjer moliških Hrvata. Talijanski Ustav, naime, ne poznaje pojam nacionalne manjine, nego jamči samo zaštitu jezičnih manjina. U cilju bolje zaštite hrvatske manjine u Italiji, odnosno talijanske manjine u Hrvatskoj, 1996. potpisan je Sporazum između Hrvatske i Italije o zaštiti manjina, kojim je Italija priznala kao autohtonu hrvatsku manjinu u regiji Molise i osigurala im pravo uporabe manjinskog jezika.
Da kulturna različitost nije izvor podjele, poručio je Gábor Iván, veleposlanik Mađarske čijim se novim Ustavom od 2012. nacionalne manjine više ne spominju odvojeno u preambuli, a tu je i Zakon o narodnostima. Manjine prema Zakonu o izboru parlamentarnih zastupnika imaju pravo na tzv. povlašteni zastupnički mandat, a službena uporaba hrvatskog jezika na području lokalnih i općinskih samouprava zajamčena je Ustavom i Zakonom.
Nema demokracije bez zaštite manjina
Što se tiče Češke, njezin Ustav spominje zaštitu svih nacionalnih manjina koje žive u Češkoj Republici, a postoji i Uredba o potpori svim nacionalnim manjinama u njihovim nastojanjima da očuvaju kulturu i identitet te razvijaju informativnu i izdavačku djelatnost. Također, postoji i Zakon o pravima pripadnika nacionalnih manjina kojim se uređuju njihova prava te nadležnost upravnih i samoupravnih tijela u odnosu s njima.
Nancy Rossignol, veleposlanica Belgije, našalila se kako je „Belgija poznata kao teška zemlja u kojoj postoji i jezična granica te da ljudi misle kako zbog toga imaju kompliciran sustav koji to doista jest, ali i nije“. Belgijski Ustav, koji se smatra jednim od najliberalnijih, građanima jamči mnoga prava i država je tu da ih štiti. Iz tog koncepta proizlazi da su jednaki i da se manjine ne prepoznaje niti diskriminira, a u zemlji se govore tri nacionalna jezika s istim pravima.
Ako se ljudska prava, a u okviru njih i pravo na jezik, ne štiti i ne promiče, nema demokracije, niti vladavine prava, upozorila je veleposlanica Nizozemske Stella Ronner – Grubačić, koja je podsjetila da u Nizozemskoj uz nizozemski jezik kao službeni postoji i frizijski dok su jidiš i romski priznati kao ne-teritorijalni jezici, a donjosaksonski i limburški djelomično kao regionalni jezici.
U kontekstu slobode očuvanja i razvoja jezika, običaja i tradicije te vlastite kulture govorio je i Maciej Szymanski, veleposlanik Poljske čiji Ustav kaže i da manjine imaju dva zastupnička mjesta. Dakako, uvijek zanimljivi i poučni primjeri su skandinavske zemlje, poput Finske u kojoj postoji Laponija što je naziv za kulturnu regiju koju tradicionalno naseljava narod Saami, koji inače živi i u Norveškoj, Švedskoj te Finskoj i Rusiji. No, Šveđani, kojih u Finskoj ima oko šest posto, imaju svoju političku stranku, svoje škole i druge institucije.
Referendum za brisanje prava dvojezičnosti - što bi se zapravo dogodilo? - ovdje možete povećati
Kad se „borci za tradiciju“ bore protiv tradicije
Da u Hrvatskoj nema jezične tolerancije, upozorio je Milorad Pupovac, saborski zastupnik srpske manjine i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, koji je kritizirao nepriznavanje jezičnih razlika i ulaženje politike u struku. Nakon što su dijalekti postali prihvatljivi, na tapetu su došli etonolekti pa je tako Pupovac upozorio da „Srbi, Bosanci i Crnogorci koji u Hrvatskoj govore svojim materinskim jezikom, riskiraju biti diskriminirani, a takva je situacija rezultat totalitarnosti jezične politike i nedostatka tolerancije te sve teže gospodarske situacije“.
Osudio je demonizaciju ćirilice te pozvao na komunikaciju, a ne segregaciju:„Izjednačavanjem ćirilice i tenkova želi se jedan civilizacijski prostor, a ne samo jedno pismo, poistovjetiti s ratnim stradanjima i to 20 godina nakon rata, a takve demonizacije jednog pisma na ovim prostorima nije bilo čak niti prema gotici nakon Drugog svjetskog rata“.
Saborski zastupnik HNS-a Goran Beus Richembergh kazao je da je posljednjih mjeseci u Hrvatskoj na djelu paradoks u smislu da se - premda je ona suprotna hrvatskoj tradiciji, provodi jezična stigmatizacija, a za nju se zalažu „upravo društvene skupine, stožeri i stranke koje se najviše pozivaju na tradiciju“. Sve skupa nazvao je „cirkusom i iracionalnim pokušajem obračuna s dijelom identiteta jedne nacionalne manjine“, pri čemu je podsjetio da je, između ostalog, „cijeli Gornji grad pod dvojezičnim pločama na hrvatskom i njemačkom, ali se nada kako nikome neće pasti na pamet uzeti čekić i skinuti ih“.
