Glasati treba za brak muško-žensku zajednicu, ostaviti treba potpis da zabranimo ćirilicu, a ne bi dobro bilo ni da ne tutnemo koju kunu u škrabicu – tako nekako glasio bi dio aktivnosti koje su proteklih tjedana tobožnji božji pastiri očekivali od svojega hrvatskoga stada. Uz bok usmenom i/ili pismenom pozivu na zaokruživanje ZA na referendumu o braku, Crkva je marljivo radila i na osiguravanju prostora i potpisa za zabranu ćirilice što je, između ostalog, vidljivo i iz brojnih njezinih stranica u internetskim bespućima. Iste su, doduše, mogli daleko korisnije iskoristiti, i to primjerice tako da objave svoja financijska izvješća. No, to bi već bilo previše za pokušaj skidanja politike s oltara. Zasad barem.
Kojim će putem Crkva u Hrvata oko ćirilice poći, postalo je jasno, ako je sumnje uopće bilo, onoga trenutka kada je gospićko-senjski biskup Mile Bogović izjavio da se osobno zauzima za zaštitu ćirilice kao kulturnoga dobra, ali ne na način da "bude sredstvo za nastavak agresije na Hrvatsku". Pritom je katoličke i pravoslavne vjernike pozvao da ničim ne pridonose "trovanju" međunacionalnih i međuvjerskih odnosa. Zanimljiv i snažan izbor riječi, zajedno s izjavama o „masakru koji Vukovar“ zbog dvojezičnih ploča „doživljava od Vlade“, kako je tada zborio šef HDZ-a Tomislav Karamarko.
On, doduše, više nije siguran u to je li referendum o ćirilici (ne)potreban, ali Crkva takvih dilema očito nije imala jer diljem Hrvatske od Župe blaženoga Alojzija Stepinca do Župe Svetoga Juraja od Cintora pozivalo se vjernike da prvo riješe stvari oko referenduma o braku, a onda usput odvale i dvije muhe jednim udarcem – s mise na peticiju. A ako možda vjernici ne bi stigli potpisati u točno određenom vremenu, brižno unaprijed zamoljeni da ne zaborave ponijeti svoj OIB ili JMBG, mogli su potpisivanje obaviti i u ozračju nekih svjetovnijih mjesta, primjerice u restoranu 'Jure' ili caffe baru 'Škojo', ili u fast foodovima "Kod Ape" i "Cvrčak".
Uz biskupski blagoslov
Uostalom, i Vlado Košić, biskup sisački, odmah je lijepo zamolio da «neka se skupljaju potpisi u crkvenim dvorištima pred crkvama, ali ne u samoj crkvi, niti u pastoralnom centru», a i u Župi Sveti Križ pozvali su na potpisivanje peticije jer im to «njihovi biskupi preporučuju». Sve ovo je, međutim tek jedan dio oko toga kako je teklo prikupljanje potpisa i koliko je infrastrukturu osiguravala Crkva, a što se i više nego jasno vidi dokumentirano u pratećoj foto-galeriji pri početku teksta.
„Nadbiskupski duhovni stol, kao upravno tijelo Zagrebačke nadbiskupije, ovime daje suglasnost građanskoj inicijativi 'Stožer za obranu hrvatskog Vukovara' da se u razdoblju od 17. studenoga do 1. prosinca 2013. godine na površinama ispred župnih crkava, kapela, pastoralnih centara i drugih objekata u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije prikupljaju potpisi građana o raspisivanju referenduma kojim se traži promjena teksta Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, pri čemu bi se članak 12. stavak 1. toga Zakona preformulirao u sljedeći izričaj: „Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalnih manjina ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa, kada pripadnici nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika takve jedinice." – stoji u obavijesti generalnog vikara Ivana Šaška, koji moli „dragu subraću u svećeništvu, redovnike i redovnice, da tu njihovu odluku prime na znanje i svoje pastoralno djelovanje usklade s njome.
Pastva u akciji
Zato danas crkveni velikodostojanstvenici i tvrde da prikupljanje potpisa za referendum o dvojezičnosti nikada nije bilo u Crkvi već ispred nje što je javni prostor. Prozirna smicalica, ali doista i uistinu u prikupljanju potpisa za ćirilicu Crkva se od svoje pastve i subraće (a tu spadaju i sestre redovnice) trsila izvući što više pa su tako ne samo preko Crkve dobavljeni laici, nego su čak i časne volontirale po štandovima, a potpise, pri čemu se nije uvijek jasno navodilo na internetskim i facebook stranicama o čemu je riječ nego se upotrebljavalo "vukovarski pijetet", skupljalo prije i nakon misa, i to ne samo van crkvenih prostora. Štoviše, prema podacima sa službenih stranica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, čini se da se čak 60 posto štandova nalazilo u krugu crkvenih prostorija.
Doduše, potpise se skupljalo i po kafićima i pizzerijama premda to nikako nisu propisana mjesta, no čuđenju nad ovakvim ponašanjem Crkve ima malo mjesta, ta HBK je u slučaju referenduma o braku na sva zvona „ljude dobre volje“ pozivala da zaokruže potvrdan odgovor. A Hrvatska je, kaže Ustav, sekularna država. No, razvod između svjetovne i duhovne stvari očito postoji samo na papiru, jer kako je to primijetio jedan kolega, „devedesetih smo ušli u brak s Crkvom i sad ga ne možemo razvrgnuti bez njenog pristanka“ i tako već 20-ak godina živimo u tom mraku". Zar nema volje za svjetlom?
