U vrijeme gospodarske krize, pored mnogih drugih problema, jača i diskriminacija, a usred svih silnih makroekonomskih pokazatelj, čitaj brojki - nestao je čovjek, nestao je radnik. O mogućim rješenjima kroz jačanje radnika kao građana i građana kao radnika u suzbijanju diskriminacije u kontekstu ekonomske nesigurnosti, promišljale su organizacije civilnoga društva i sindikati na okruglom stolu 22. listopada u organizaciji GONG-a, Volonterskog centra Osijek i Centra za građanske inicijative u Kući ljudskih prava u Zagrebu.
«Živimo u vremenu gdje je cijeli fokus na makroekonomskim pokazateljima koji ispadaju puno bitniji od onog što se događa na razini pojedinca. Pritom u zadnjih pet godina imamo paradoksalni proces da je u ekonomskoj krizi dok jača institucionalni okvir zaštite ljudskih prava, sve veća proračunska opterećenost dok se provlači opravdanje da nema novca, pa tako ni za kvalitetne javne usluge. I tako, dok je na razini papira situacija prilično dobra, svejedno imamo nekako manje životne ljudske sigurnosti», istaknula je Marina Škrabalo iz GONG-a uoči raspisivanja javnog poziva za sudjelovanje u LIBERI, novom programu edukacije i mentorske podrške organizacijama i inicijativama civilnog društva za razvoj zagovaračkih i analitičkih kapaciteta.
«Centar za mirovne studije radi na razvijanju politika i zakonodavnom zagovaranju borbe protiv diskriminacije, a kada je riječ o njoj u kontekstu ekonomske nesigurnosti dvije su osnovne teme – imovinsko stanje s obzirom na koje građani imaju nejednak položaj te razni tipovi ekonomske depriviranosti koji su uzrok diskriminacije po nekim drugim osnovama. Premda se iz izvještaja Pučkog pravobranitelja vidi da ima pritužbi s obzirom na socijalno i imovinsko stanje kao porijeklo diskriminacije, o tome se institucionalno ne vodi dovoljno računa. Prema istraživanju koje je radio CMS, vidi se da 63,4 posto opće populacije u manjoj ili većoj mjeri strahuje da će im posdao oduzeti stranci, a gotovo isti postotak ima i negativne stavove prema useljavanju ekonomskih imigranata. Iako se zakonskim propisima može dosta raditi na sankcioniranju tih pojava, jasno je da one ovise i o nekim društvenim uvjetima», upozorila je Sara Lalić iz CMS-a.
„Nejednakošću do krize, krizom do nejednakosti“
S obzirom na okolnosti, situaciju su drukčije počeli sagledavati i sindikati, naime, kako je kazala Katarina Perković iz Ženske fronte za radna i socijalna prava, «sindikati dugo godina nisu diskriminaciju shvaćali kao ozbiljan posao, a sada je i oko mnogih drugih pitanja sve ja;a suradnja udruga i sindikata, pogotovo s obzirom na važnost borbe protiv nesigurnih oblika rada. Primjerice, 2003. godine uvedeni su agencijski rad i outsorcing i tada se tvrdilo kako je to baš dobro, a prava je reakcija na to izostala. Ljudi su izgubili vjeru u politiku i sindikate i sada kroz ženske sindikalne grupe pokušavamo pomoći i zagovarati zajedničke projekte. Diskriminacija je izašla iz Zakona o radu u Zakon o diskriminaciji pa potom dalje i tako nastaje pravna nesigurnost».
«Zbog nejednakosti je do krize i došlo, a onda ju je kriza dodatno pojačala. Iako smo u zadnjih pet godina dobili neka poboljšanja zakonodavnog okvira u Hrvatskoj i svijetu i raste svijest o uzrocima diskriminacije, ona je sve češća i to s obzirom na različite oblike što je nekada bila iznimka, a ne pravilo. U tim okolnostima imate mjere štednje koje su posebno problematične, a borba protiv diskriminacije bi trebala biti u srži borbe protiv krize umjesto da neke politike upravo potiču diskirminaciju“, upozorio je Darko Šeperić iz Saveza samostalnih sidnikata Hrvatske.
O kakvoj jednakosti govorimo?
„Poticaji idu industrijama u kojima su zaposleni muškarci iako su žene iznadprosječno zaposlene u izvoznim industrijama, poput tekstila, no nije bilo pomoći, a sada se još ide na daljnju štednju i na udaru su javne usluge. Jasno je da se aposlutnu jednakost u kapitalističkom društvu ne može postići, ali se propagira jednakost šansi, no ona ne može zamijeniti pravu jednakost koja nije moguća bez kvalitetnih politika obrazovanja i skrbi o djeci. No, o tome se ne raspravlja, baš kao što se ne raspravlja niti o autocestama, a ne znamo ništa ni o mogućnostima oko drugog mirovinskog stupa“, upozorio je Šeperić.
„Prisutne su brojne manipulacije“, nadovezala se Branka Lukačević – Gregić iz udruge Franak, „primjerice, oko procjene kreditne sposobnosti pri čemu valja upozoriti na procjenu u trenutku podizanja kredita, kao i na činjenicu da su oni koji rade na određeno diskriminirani jer ne mogu dobiti kredit. Što je tu s jednakim šansama? Slična je priča i kad je u pitanju selidba zbog posla u nekom drugom gradu, a kad govorimo o bankama – postoji Zakon o obveznim odnosima koji štiti potrošače, ali ga banke ne primjenjuju i drže se onoga o kreditnim odnosima. Gdje je nestao čovjek u svim ugovornim obvezama gdje se štiti jaču stranu, to nije prirodno“.
