Dok se u Hrvatskoj redaju kritike na račun prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima prema kojemu Vlada kao poželjne strateške investitore vidi i one s pravomoćnim presudama iz područja gospodarskog kriminala, u Europskoj uniji traje proces usvajanja direktive prema kojoj će upravo takvi biti isključeni iz, primjerice dobivanja ugovora o koncesiji.
„Koncesije ne smiju biti dodijeljene gospodarskim subjektima koji su sudjelovali u kriminalnim organizacijama ili su proglašeni krivima za korupciju, prijevaru na štetu financijskih interesa EU ili za pranje novca. Neplaćanje poreza ili doprinosa također treba biti sankcionirano obaveznim isključenjem na razini EU. Osim toga, naručitelji trebaju imati mogućnost isključiti kandidate ili ponuditelje zbog ozbiljnih kršenja nacionalnog ili europskog zakonodavstva koje ima za cilj zaštitu javnog interesa u skladu s Ugovorom EU ili gdje je gospodarski subjekt pokazao značajne ili opetovane nedostatke u ispunjavanju obveza iz prethodnog ugovora o koncesiji ili slične prirode s istim ugovornim subjektom“.
Ovo je članak 33 nove EU direktive o koncesijskim ugovorima koju je Europska komisija predložila još u prosincu 2011., a u studenome se očekuje njezino izglasavanje u Europskom parlamentu. Ako sadržaj djeluje nekako poznato, razlog možda leži u tome što je članak vrlo sličnog sadržaja bio u prvotnoj verziji prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima, no potom je nekako netragom nestao, a na što opetovano upozoravaju organizacije civilnoga društva.
Muke po „debilnom imidžu“
Podsjetimo, riječ je o „izbrisanom“ članku 8, koji je trebao ograničiti sudjelovanje investitora ako mu je „izrečena pravomoćna presuda za udruživanje za počinjenje kaznenih djela, primanje i davanje mita u gospodarskom poslovanju, zlouporabu položaja i ovlasti, zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti, protuzakonito posredovanje, primanje mita, davanje mita, prijevaru, računalnu prijevaru, prijevaru u gospodarskom poslovanju, prikrivanje protuzakonito dobivenog novca i kazneno djelo protiv okoliša“.
Naime, da Hrvatska ne bi i dalje imala „debilan imidž“ jer „neće valjda šeike tražiti potvrde o nekažnjavanju“, kako su to svojedobno objasnili izvori iz Vlade, spomenuti je članak izbačen iz Zakona. Međutim, brige oko imidža, pogotovo ne „debilnog“, očito ne more Europsku uniju gdje smatraju da se ispod nekih ljestvica nikako ne smije spuštati pa je tako Odbor stalnih predstavnika zemalja članica (COREPER) u srpnju potvrdio nacrt Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača o pravilima kojima se postavlja minimum zahtjeva potrebnih da bi javne vlasti dodijelile ugovore o koncesijama za javnu nabavu radova i usluga od privatnih dobavljača.
Riječ je o dugoročnim i kompleksnim ugovorima visoke vrijednosti, a o nacrtu se, kako piše europarl.europa.eu, nakon pregovora s Vijećem Europske unije, u studenome očekuje i glasanje u Europskom parlamentu.
Nova pravila javne nabave
Predloženom „direktivom o koncesijama“ u sklopu paketa propisa u vezi javne nabave kani se uspostavljanjem jasnog zakonodavnog okvira koji će važiti za sve opcije javno-privatnog partnerstva, osigurati pristup tržištu svih tvrtki u EU, uključujući mala i srednja poduzeća, a riječ je o izgradnji puteva, mostova i sportskih dvorana te opsrkbi energijom, vodom ili uslugama za odvoz otpada.
Ključna odrednica ugovora o koncesijama bit će da privatne kompanije moraju snositi značajan dio ekonomskog rizika koji proističe iz izvršavanja ugovorenih radova ili usluga, a nacrt pravila trebao bi se primjenjivati na ugovore o koncesiji vrijedne više od pet milijuna eura, ali uz pravo revizije direktive po isteku tri godine od njezinog stupanja na snagu, a u cilju sagledavanja efekata na unutrašnje tržište.
Prema dogovoru, kriterij za dodjeljivanje koncesija mora imati za cilj osiguranje ukupne ekonomske prednosti za javne vlasti pa su uvrštene odredbe koje dozvoljavaju da u proces dodjeljivanja budu uvršetni kriteriji koji imaju veze sa zaštitom životne sredine, inovativnošću te društveni kriteriji. Štoviše, nadležne vlasti imat će mogućnost odbiti davanje ugovora o koncesijama onim ekonomskim subjektima koji konstatno ne ispunjavaju društvene obaveze i one u vezi sa zaštitom životne sredine kao i Zakonom o radu.
Tko je i zašto sjedio na ušima?
Sve navedeno zasigurno je interesantno i u kontekstu Vladina davanja autocesta u koncesiju, a ne samo Zakona o strateškim investicijama, jer kao i za ostale članice EU, ova će direktiva postati obvezujuća i za Hrvatsku. Stoga je nejasno zašto se pri izradi zakonskih propisa u Ministarstvu gospodarstva već nije vodilo računa o ovakvom primjeru dobre prakse. Je li netko sjedio na ušima ili nije valjda da se nastoji iskoristiti vrijeme do njezina usvajanja i obvezne primjene kako bi se, kao što upozoravaju organizacije civilnoga društva, nekome pogodovalo?
