Kultura tajnosti u Hrvatskoj i dalje je žilava. Primjer toga je i još uvijek neizmjenjeni Zakon o tajnosti podataka zbog čega Zakon o pravu na pristup informacijama ni ubuduće neće moći biti u potpunosti provođen u praksi.
Izmjene Zakona o pravu na pristup informacijama bile su mjerilo za zatvaranje Poglavlja 23, naročito u pogledu primjene testa javnog interesa nad klasificiranim podacima i u tom smislu je upravo institucija Povjerenika za informacije trebala osigurati ravnotežu Zakona o pravu na pristup informacijama i Zakona o tajnosti podataka.
No, Povjerenika nema, valjda ne još zadugo, a radna skupina koja je krajem prošle godine bila formirana za izmjene Zakona o tajnosti podataka nikada se nije sastala. Štoviše, kako upozorava Nives Miošić, voditeljica Istraživačkog centra GONG-a: «U međuvremenu se čini i da se izmjene Zakona o tajnosti podataka, kao neželjeno dijete, sele iz ingerencije jednog ministarstva u drugo pa u treće…»
Koliko je zasad poznato, izmjene su nakon Ministarstva uprave «završile» u Ministarstvu unutarnjih poslova, a zanimljivo je pritom sjetiti se riječi Siniše Gudlina, pomoćnika predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je na prošlogodišnjoj GONG-ovoj konferenciji o pravu na pristup informacijama kazao da su «izmjene ZTP-a već od ranije gotove, ali da ih politika nije stavila na dnevni red».
I zadnji pozornik na cesti može do tajnih podataka?
U Hrvatskoj se u tisućama broje osobe koje imaju certifikate za pristup tajnim podacima premda nemaju sve pristup onima klasificiranima najvišim stupnjem. Certifikati vrijede pet godina i dobar dio njih ističe pa bi se broj onih koji su ga dobili mogao ipak spustiti ispod sedam tisuća. Također, s obzirom da je tajnost izuzetak od načela javnosti jer se time šteti interes države i riječ je o klasificiranim podacima, stupnjevi tajnosti i klasificiranost sama moraju biti periodično provjeravani pa je moguća i deklasifikacija.
No, «sukladno odredbama važećeg Zakona, odluku o deklasificiranju može donijeti samo tijelo koje je dokument i klasificiralo. Osim toga, GONG-ovo istraživanje pokazalo je da u sustavu ne postoji nikakva kontrola nad postupcima klasificiranja, pa je moguće, dapače vrlo je vjerojatno da postoji određen broj podataka, informacija, dokumenata klasificiranih suprotno odredbama Zakona o tajnosti podataka koji točno specificira razloge zbog kojih je neke podatke moguće klasificirati», podsjeća Miošić.
Kako spriječiti manipulacije i osigurati nadzor?
Stoga je potrebno spriječiti manipulacije klasificiranim podacima i osigurati mehanizam kontrole nad postupcima klasificiranja. «Manipulacije će biti moguće spriječiti ako se Povjereniku za informacije osiguraju resursi koji će omogućiti njihovo brzo razotkrivanje. Osim toga, potrebno je postrožiti, ali i provoditi kaznene odredbe za nezakonitu uskratu podataka što nezakonita klasifikacija svakako jest. Kontrole nad postupcima klasificiranja trebao bi provoditi Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost iako je s obzirom na njihove kapacitete s jedne strane te broj osoba koje po aktualnom Zakonu imaju pravo klasificirati podatke s druge strane to malo vjerojatno i teško izvodljivo».
Stoga je najvjerojatnije potrebno pojačati edukacije o postupcima klasificiranja te imati sustavan nadzor po slučajnim uzorcima javnih tijela ili u onima za koje postoje indicije da im Pravilnici o postupcima klasificiranja nisu sukladni zakonima, smatra Miošić te upitana kakvu poruku vlast šalje neusklađivanjem ZTP-a sa ZPPI-em, nakon svega zaključuje: «Činjenica da mi još uvijek nemamo povjerenika koji bi test javnog interesa i provodio, ukazuje na mogućnost da vlast iz nekog razloga odugovlači i kalkulira. Daleko smo mi od istinske kulture transparentnosti».
