Prije će Hrvatska dočekati Godota nego li reformu javne uprave premda se ista pod točkom 20. ponosno kočeperi(la) u Planu 21 Kukuriku koalicije. Međutim, velik je to zalogaj i ozbiljan posao u koji se kreće na samom početku mandata, a ovoj ga je vlasti iscurilo već pola, i to bez (ozbiljnih) rezultata na ovom polju. No, ne brine to Vladu, štoviše, optimistično najavljuju: „Možda nas je dosadašnja neodlučnost dovela u situaciju da ćemo u sljedećem periodu biti puno odlučniji“.
I ova je izjava ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka očiti dokaz one stare da je „najteže pomoći utopljeniku, koji je uvjeren da je s njim sve u redu“ i to baš dok mu kolega Branko Grčić, potpredsjednik Vlade, pršteći optimizmom, tvrdi da smo „od utopljenika, postali ronilac koji diše na disalicu“.
Na ove su izjave ministarski dvojac, naime, potaknuli rezultati globalne ljestvice konkurentnosti na kojoj je Hrvatska napredovala čak šest mjesta i postala 75. među 148 zemalja u svijetu. Dobrodošlu vijest ipak zasjenjuje činjenica da se napredak ne odnosi na područja u kojima ranije nismo bili konkurentni, pri čemu je jedan od ključnih problema upravo javna uprava. I eto prilike za novo lamentiranje o najavama već najavljenih najava, pa tako Vrdoljak priznaje da ih je „možda dosadašnja neodlučnost dovela u situaciju da će u sljedećem periodu biti puno odlučniji“.
Što donosi „nova odlučnost“?
No, umjesto konkretnih detalja na koje bi se trebala odnositi ta „nova odlučnost“, Vrdoljak se opet laća Zakona o strateškim investicijama, najavljujući da bi se prijedlog za nekoliko tjedana trebao naći pred Vladom i potom Saborom u drugom čitanju. Krajem srpnja, podsjetimo, završilo je savjetovanje sa zaninteresiranom javnošću, o kako ga mnogobrojni kritičari nazivaju drugom zakonu o golfu.
„Odgoda“ Zakona, koji je prvotno trebao nakon samo 15 dana javne rasprave u siječnju završiti u hitnoj saborskoj proceduri, ministra nije oduševila što se vidjelo i jučer kad je objašnjavajući dugotrajno iščekivanje Zakona kazao: „Naletili smo na birokratske prepreke, koje su zakomplicirale provedbu zakona i usporile ga“. Nije valjda da je javnu raspravu vidio kao prepreku. No, u svakom je slučaju zanimljivo da dok se žali na sporu i tromu javnu upravu, a na koju opetovano stižu i dobro poznati prigovori iz poslovnog sektora, u Banskim dvorima još uvijek nije sazrela jednostavna spoznaja.
Naime, „umjesto da se donosi ovaj kratkovidni "lex specialis"(Zakon o strateškim investicijama), Vlada treba donijeti i djelotvorno provesti strategiju reforme javne uprave koja će uključiti i koncept teritorijalnog preustroja i racionalizacije kao pretpostavke djelotvorne decentralizacije; zatim akcijski plan za eliminaciju administrativnih barijera u poslovanju s građanima i poslovnim sektorom i posebice stvarnu, a ne samo deklarativnu nacionalnu razvojnu strategiju, temeljenu na načelima održivog razvoja s preciznom financijskom podlogom uvezanu s planom korištenja EU fondova“.
Upozorenje je to koje su odaslale organizacije civilnoga društva Transparency International Hrvatska, Zelena akcija, Pravo na grad i Udruženje hrvatskih arhitekata i GONG, čiji je Istraživački centar početkom godine proveo istraživanje "Pretpostavke uspješne državne reforme", koje je pokazalo da bi upravo ona bila najbolja strateška investicija. Štoviše, čak je SDP-ov Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav tada izjavio da je „reforma državne uprave nužna i zadaća je svih da se ona provede i modernizira kako bi bila partner i servis svim građanima, a ako zbog reforme izgubimo izbore, onda neka“.
(Ne) izgubiti izbore – očajnički tražeći rezultate
Izbori su u međuvremenu postali još malo bliži, a reforma državne, i u širem smislu javne uprave, još dalja premda to nije posao za jedan mandat, niti ima određen rok trajanja. Naime, kako ističe Nives Miošić, voditeljica Istraživačkog centra GONG-a: „Treba imati na umu da je reforma javne uprave kontinuirani proces i da se ona, kako bi mogla držati korak s tehnološkim napretkom te potrebama poslovnog sektora i građana, mora stalno i polagano mijenjati kako bi mogla ostvarivati sve veća očekivanja. Hrvatska javna uprava, međutim, zapela je u starom austrougarskom modelu - u papirima među pečatima i potpisima, s ljudima koji nemaju adekvatne kompetencije i nedovoljno onih koji ih imaju jer ključan problem nije broj ljudi u javnoj upravi, nego njihova produktivnost i organizacija posla“.
O tome, međutim, od ministara ni ostalih im kolega iz Vlade, nema pretjerano govora, osim što je Zakon o strateškim investicijama evenutualno disalica koju spominje Grčić, premda bi zbog opisanog stanja prikladniji opis bila maska. Ili kako to kaže Miošić: „Ova Vlada je očajna - ona mora pokazati nekakve rezultate u investicijama s obzirom da se u njih stalno kunu. Kad su došli na vlast pričali su o javnim investicijama , pa su potom prešli na priču o privatnima, a njih, između ostalog, koče spora i troma, dakle, neučinkovita javna uprava i ovaj je Zakon zapravo način kako da oni u kratkom roku ostvare barem nešto. No, u zemlji u kojoj ima toliko neriješenih pitanja poput vlasničkih odnosa nad nekretninama, hoće li to stvarno biti tako - sumnjam“.
