Premda je Sabor jutros bio na korak odustajanja od nadzora Vlade u provedbi obaveza proisteklih iz pregovora s EU, a koji je Platforma 112 tražila u sklopu konzultacija o Zakonu o suradnji o suradnji Vlade i Sabora u europskim poslovima, u poslijepodnevnim satima ipak je situacija vraćena na pravi kolosijek.
Na jutros održanom saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav prihvaćen je prijedlog HDZ-ovog Andreja Plenkovića, koji je podržao SDP-ov Peđa Grbin, predsjednik Odbora za Ustav, da se skrati članak 3 u Zakonu prema kojemu „Sabor prati rad Vlade u osiguranju održivosti reformi i provedbi svih obaveza proisteklih iz pregovora s EU te dosljednoj primjeni pravne stečevine EU“.
Prema novom amandmanu spomenuti je članak trebao glasiti da „Sabor prati rad Vlade u osiguranju održivosti reformi i dosljednu primjenu pravne stečevine EU“. Protiv te najnovije izmjene protiv su bili HNS-ov Goran Beus Richembergh, SDSS-ov Milorad Pupovac te laburist Dragutin Lesar, a iako nema pravo glasa kao vanjski član, zabrinutost je iskazao i Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a. No, u poslijepodnevnim satima nakon što su u Odboru valjda jasnije razmislili o važnosti cijele situacije i budućega stanja, održana je još jedna sjednica na kojoj je sporni amandman odbačen.
Naime, riječ je o formulaciji koja se odnosi na nadzor Sabora nad provedbom svih obveza proisteklih iz pregovora, a koja je izuzetno važna jer time olakšava pokretanje pripreme tematskih izvještaja i rasprava direktno temeljem nalaza završnih izvještaja o pregovorima po poglavljima, objašnjava Marina Škrabalo iz GONG-a:
„Ova formulacija mora ostati naročito zato da bi se olakšao i ubrzao parlamentarni nadzor nad i dalje neriješenim problemom povratka izbjeglica, posebno Srba, kao i rješavanje niza poslijeratnih problema koje se ne može obuhvatiti reformama, niti su dio pravne stečevine EU, već su prežitak odnosno ono što još živi kao ostatak političkih kriterija s početka europskih integracija, a de facto se odnosi na saniranje šteta i nepravdi tijekom proteklih 20 ratnih i tranzicijskih godina“.
„Izbacivanje ove formulacije ne može se opravdati ekonomičnošću izričaja jer se pristupne obveze ne može podvesti pod održivost reformi i primjenu acquisa, već se radi o dodatnoj neizostavnoj dimenziji. Ako ova formulacija ostane, onda time Republika Hrvatska i preuzima odgovornost za daljnju dosljednu provedbu svih pristupnih obveza“, zaključuje Škrabalo.
