(Ne)iskorišteni demokratizacijski potencijal pristupanja Europskoj uniji te post-pristupni izazovi u nadolazećem periodu – manje od dva mjeseca prije ulaska u EU, bili su glavne teme okruglog stola održanog u Hrvatskom novinarskom domu u organizaciji zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftung.
Koje reforme su bile uspješno povezane sa stvarnim potrebama u društvu i koje od njih su bile realistično postavljene? Koliko su građani mogli ili htjeli sudjelovati u tome procesu i koliko su se vlasti potrudile da ih uključe? Nakon zamora proširenja, ekonomske krize i zaoštravanja poput onih u Grčkoj, Španjolskoj ili Mađarskoj nitko više ne vjeruje da Hrvatska ulazi u zajednicu «gdje teče med i mlijeko», no pitanja ostaju – što će se ustvari promijeniti, a što ostati isto?
Deset godina dug put Hrvatske prema članstvu u europskoj obitelji bliži se kraju, međutim, hrvatski građani o budućoj familiji još uvijek ne znaju dovoljno. Razlog toga dobrim dijelom leži u političkim elitama koje su i ovaj put «zaboravile» objasniti «puku» o čemu se uopće radi i koje sve prednosti, ali i nove prilagodbe budućnost u EU donosi.
Još su se manje trsile objasniti što je sve Hrvatska trebala učiniti da bi do mogućnosti i izazova uopće došla. Ne čudi stoga podjela u društvu uslijed koje europska budućnost Hrvatske, ali i budućnost Europe cijele jednima izgleda crno, a drugima jarko blješti pred očima. Slijedom toga, teško je očekivati zajedničko skupljanje glava bez obzira s koje strane polazile, a čiji bi cilj trebao biti zajednički napor u očuvanju zajednice koja se i sama bori s dubokom ekonomskom i političkom krizom.
Naučene lekcije pokazuju put
Zajednice u kojoj su uzdrmane zajedničke vrijednosti, i to upravo onih oko kojih je osnovana i pokrenuta, a štetni efekti mjera oštre štednje i umiranja socijalne države vode eroziji povjerenja u javne institucije, čak i kod građana zemalja osnivačica. Na toj polazišnoj točki koju predstavlja razlika u poimanju budućnosti EU, podjeli koju je moguće transformirati kako ne bi postala mjesto daljnjeg produbljivanja tih podjela i politički instrumentalizirana od strane ekstremnih političkih pozicija, može se govoriti i kroz lekcije naučene iz procesa pristupanja.
Štoviše, kako ističu u HBS-u, moguć je jedan trezven pogled na bilancu pristupanja EU i korištenje njenog demokratizacijskog potencijala iz različitih perspektiva: političkih stranaka, civilnog društva i akademske zajednice. Na tom je tragu govorio i Paul Vandoren, šef Delegacije EU u Hrvatskoj, koji je istaknuo da «zemlje koje tek počinju pregovore točno znaju što trebaju učiniti jer je jasno što se od njih očekuje. Važno je da političke elite građanima osiguraju informacije, a za mnoge mogućnosti koje se pružaju, ali i izazove treba biti dobro pripremljen da bi ih se moglo iskoristiti».
U kontekstu Hrvatske, opet je naglasio, važno je nastaviti reforme te borbu s korupcijom i rad na vladavini prava, a za sve to važan je konsenzus među svim političkim strankama i u društvu općenito. Uzimajući u obzir kako su prošli izbori za Europski parlament u Hrvatskoj, a budući da oni iduće godine slijede na razini cijele EU, izrazio je nadu da će tada biti uloženo više napora da bi se objasnilo građanima zašto su ti izbori važni.
Od sira i vrhnja do sjemena kupusa
Političari, ali i mediji u Hrvatskoj, međutim, više su zauzeti nekim drugim stvarima. Poput stvaranjem novih podjela, ali i opet na temeljiima svakodnevnog života, odnosno njegove srži pa smo se tako nakon priče o siru i vrhnju, bavili pričom o sjemenu, na što je upozorio i Srđan Dvornik, publicist i konzultant. Takav kontinuitet ispraznih i promašenih «tema» predstavlja, kazao je, «površinski indikator toga što Hrvatska nema kapaciteta u političkim strukturama koje su kadra izaći na kraj s upravljanjem».
«Na djelu je nepovjerenje prema složenim političkim uređenjima, stav koji ide od birtija do akademskih razina. I nema prave rasprave o ključnim pitanjima, kao ni kada se pregovaralo, a zapravo prilagođavalo uvjetima EU. Mijenjaju se propisi i institucionalni faktori pod vanjskim utjecajem, ali bez obračuna Hrvatske same sa sobom», upozorio je Dvornik.
Na greškama se uči – ima li volje?
O rascijepu elita i građana govorila je i Jelena Berković, zamjenica izvršnog direktora GONG-a, istaknuvši da je taj jaz povećan procesom pregovaranja tijekom kojega je propušteno mnogo prilika. Međutim, zzakoni su tu i sada ih treba provoditi, a glavni psi čuvari demokracije kao zaštitnici javnoga interesa trebaju biti civilno društvo i mediji, podcrtala je, upozorivši pritom na sve probleme s kojima se susreću, poput vlasništva nad medijima i unutarstranačke demokracije u redakcijama, zbog čega su i sami uslijed različitih borbi koje moraju voditi. Kao posljedica toga, zaključila je, «nedostaje rasprava o tome što bi reforme unutar same EU trebale donijeti i kako im građani mogu doprinijeti?»
Da su izostala sučeljavanja tijekom kampanje za izbore za EP te da su oni trebali biti održani zajedno s lokalnim izborima ili čak i kasnije jer bi tako građani bili informiraniji o svemu jer bi bilo više vremena za kvalitetnu raspravu, požalio se Andrej Plenković, zastupnik HDZ-a u EP, koji je kazao da bi u budućnosti trebalo raspravljati i o uvođenju obaveze glasanja kao što je slučaj u nekoliko zemalja jer smatra da je građane teško animirati.
No, ono što bi svi, koliko god različiti u stajalištima, trebali imati na umu jest da EU nije supstitut za međunarodno pravo, niti rješavanje bilateralnih pitanja, a volja za reformama i njihovom održivošću treba dolaziti od nas samih – pitanje je samo ima li toga u Hrvatskoj?
