Treba li zakonom zabraniti da se osobe osuđene za najteža kaznena djela kandidiraju na izborima? Riječ je, naime, o iznimno važnom pravnom i političkom pitanju, praćenom i moralnom notom, a sve zajedno neodvojivo je od razvoja demokratske političke kulture te odgovornosti društva i države u cjelini. S obzirom da je Hrvatskoj potrebna sveobuhvatna reforma izbornog zakonodavstva, a uzimajući u obzir i neka recentna iskustva, svakako bi se trebalo naći mjesta za raspravu oko ukidanja pasivnoga biračkoga prava osobama osuđenima za najteža kaznena djela.
Treba li zakonom zabraniti da se osobe osuđene za najteža kaznena djela kandidiraju na izborima? Riječ je, naime, o iznimno važnom pravnom i političkom pitanju, praćenom i moralnom notom, a sve zajedno neodvojivo je od razvoja demokratske političke kulture te odgovornosti društva i države u cjelini. S obzirom da je Hrvatskoj potrebna sveobuhvatna reforma izbornog zakonodavstva, a uzimajući u obzir i neka recentna iskustva, svakako bi se trebalo naći mjesta za raspravu oko ukidanja pasivnoga biračkoga prava te prava da nositelji lista budu osobe osuđene za najteža kaznena djela.
Kada je prošle godine na parlamentarnim izborima HDSSB donio odluku da njihovu listu personificira Branimir Glavaš, pravomoćno osuđen za ratni zločin, taj je potez, premda ga je naposljetku Ustavni sud onemogućio, izazvao dosta polemika u javnosti. Međutim, zakonodavac nije pokazao političku volju, niti interes za donošenjem jasnih pravila kako u budućnosti ne bi bilo sličnih situacija. I to ne samo kada je riječ o kaznenim djelima ratnih zločina, nego svih teških kaznenih djela.
Hrvatska pred ispitom demokratske zrelosti
''Osoba koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo, koje se međunarodnim pravom smatra najtežim oblikom delikta za koji ne postoji zastara, ne može biti simbol političkog govora i biti u funkciji najvažnijeg koraka demokratskog procesa, onog izbornog", upozoravao je GONG. Glas su digle i druge organizacije civilnoga društva unutar Platforme 112 poput Documente, čija voditeljica Vesna Teršelič podsjeća da jeUstavni je sud naveo da je ustavnopravno neprihvatljivo da Glavaš bude nositelj lista, jer je to u suprotnosti s temeljnim vrednotama na kojima počiva Ustav.
''Smatram da zakonodavac treba što prije primjereno urediti ovo osjetljivo pitanje, a hoće li ograničenje mogućnosti kandidiranja osobama osuđenima za ratni zločin do proteka vremena rehabilitacije propisati kao pravnu posljedicu presude i to Kaznenim zakonom ili izbornim zakonima, manje je važno pitanje. Stvarno važno pitanje jest: želimo li kao društvo tolerirati kandidiranje na izborima osuđenih za ratne zločine?'', pita Teršelič.
Kao moguće rješenje ona vidi amandman na članak prijedloga Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, koji je upućen u drugo čitanje u Saboru, kojim bi se predvidio dodatni rok za nastupanje rehabilitacije za osudu na kaznu zatvora od pet godina i težu kaznu: ''Podsjećam da je najviša zapriječena kazna za ratne zločine 20 godina, a najniža pet godina, no velik je broj počinitelja zločina osuđen na kazne niže od 10 godina. Većina osuđenih bi se, dakle, mogla kandidirati po isteku 10 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne pa smatram da taj rok za nastupanje rehabilitacije treba produžiti'',smatra Teršelič.
U susjednoj BiH za dužnost vijećnika na nedavnim lokalnim izborima natjecala su se najmanje trojica bosanskih Srba pravomoćno osuđena zbog ratnih zločina, a ta je činjenica bila rezultat neprecizne odredbe izbornog zakona koja kandidiranje brani samo onim osobama koje u trenutku provedbe izbora izdržavaju kaznu. Međutim,ne treba iz vida ispustiti niti slobodu i odgovornost građana u smislu odluke žele li da ih u parlamentu – bilo na lokalnoj, nacionalnoj ili europskoj razini, predstavljaju osobe osuđene za bilo koji težak zločin?
Ministarstvo uprave i Ministarstvo pravosuđa na tragu rješenja?
'Potrebno je propisati zabranu konzumacije pasivnog biračkog prava osoba osuđenih za specifična teška kaznena djela do isteka maksimalnog broja godina rehabilitacije od odsluženja kazne zatvora, za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, zloupotrebu položaja i ovlasti, gospodarskog kriminala i ratnog profiterstva', upozorio je GONG uoči saborske rasprave o prijedlogu izmjenaZakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te o lokalnim izborima.
U međuvremenu, Ministarstvo uprave potvrdilo je da razmišljaju o ograničenju pasivnoga biračkoga prava onim građanima koji su osuđeni za najteža kaznena djela, napomenuvši da se ''to pitanje treba riješiti generalno, za sve vrste izbora i da mogućnost propisivanja potrebno propisati posebnim propisom te da to ne bi bilo u suprotnosti s hrvatskim Ustavom niti Europskom konvencijom o ljudskim pravima''. Pomoć pri traženju rješenja bit će, rekoše, recentna sudska praksa Europskog suda za ljudska prava te stav savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja (Venecijanske komisije) koje navodi iznimke od općeg prava glasa:
''Oduzimanje prava birati i biti biran, može se predvidjeti, ali samo pod određenim kumulativnim uvjetima: mora biti predviđeno zakonom; mora se poštovati načelo razmjernosti; uvjeti za oduzimanje prava biti biran mogu biti blaži od onih za oduzimanje prava glasa; oduzimanje prava mora se temeljiti na mentalnoj nesposobnosti ili odgovornosti za teško kažnjivo djelo. Također, politička prava smiju se oduzeti ili mentalna nesposobnost smije se utvrditi samo izričitom odlukom suda''.
Što se tiče rehabilitacije i pravnih posljedica osude, odnosno njihova prestanka to je, navodi Ministarstvo uprave, ''pitanje predmeta uređenja posebnim zakonom koji je u djelokrugu Ministarstva pravosuđa, u suradnji s kojim će Ministarstvo uprave pokušati iznaći najkvalitetnija rješenja kako bi se pitanje ukidanja pasivnog biračkog prava osobama osuđenim za teška kaznena djela riješilo sustavno na najbolji mogući način''.
S obzirom da to pitanje zasad nije riješeno na primjeren način, čega su svjesni i u Ministarstvu pravosuđa, ali o mogućim konkretnim rješenjima nisu se izjasnili niti nakon nekoliko tjedana traženja odgovora, poručili su da su ''uzimajući u obzir sudsku praksu, u prijedlogu Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, koji je upućen u drugo čitanje u Saboru, predložili da se propisivanje konkretnih vrsta pravnih posljedica osude posve ostavi drugim zakonima. Predloženim zakonom reguliralo bi se samo vrijeme nastupanja pravnih posljedica osude i njihovo najdulje dopušteno trajanje''.
Potrebna ujednačenost propisa i odluka
Na neujdnačenost upozorava i Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta, koja podsjeća da ''kandidiranje osoba koja su osuđene za bezuvjetnu zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, i to bez obzira o kojem se kaznenom djelu radi, nije dozvoljeno. No, nema nikakvog spomena o tome što ako je osoba već odslužila svoje ili joj je podijeljen oprost, ili zastara''.
Međutim, prema stanju koje bi trebalo nastupiti ne samo nakon stupanja novoga Kaznenog zakona od siječnja 2013., nego prije svega stupanjem na snagu novog Zakona o pravnim posljedicama osuda, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji koji još nije usvojen, bit će ovako uređene pravne posljedice: Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju danom pravomoćnosti presude te prestaju najkasnije 10 godina nakon izdržane kazne zatvora, plaćene novčane kazne, izvršenja rada za opće dobro, odnosno protekom roka provjeravanja iz uvjetne osude''.
Barić smatra da bi ''bilo moguće izbornim zakonom propisati nemogućnost kandidiranja osoba koje su ranije osuđivane, čime bi se spriječilo neujednačenu praksu i česta praktična proturječja, ali i da zabranu kandidiranja ne bi trebalo, jer to nije niti potrebno, tretirati kao poseban oblik sigurnosne mjere. Eventualna zabrana kandidiranja kao pravna posljedica ili kao od suda dosuđena sigurnosna mjera ne bi trebala imati veze s rokovima rehabilitacije, već trajati najduže 10 godina nakon odslužene kazne''.
''S obzirom da su izborni zakoni, baš kao i Kazneni zakon, organski zakoni koji imaju istu pravnu snagu, ne bi bilo dobro za pravnu sigurnost da se izborni zakoni tretiraju kao lex specialisi na način da mogu odstupiti od lex generalisa i propisati duže trajanje pravnih posljedica od 10 godina'', upozorava Barić. Što se pak tiče same zabrane, nije uvjerena u njezinu oportunost: ''Radi se o izbornim funkcijama, osobe za koje nije nastupila rehabilitacija bit će pod okom javnosti i medija, ako nije izrečena sigurnosna mjera, … ne vidim da bi bilo razmjerno oduzeti biračko pravo, kao ljudsko pravo, nakon odslužene kazne''.
Relikt prošlih vremena i/ili aktualna praksa?
S druge strane, postoje dileme i o mogućim zloupotrebama ograničavanja biračkog prava u slučajevima kad presuda nije pravomoćna ili ako je postupak tek započeo, doduše, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks tijekom nedavne rasprave o izmjenama zakona o lokalnim izborimazaložio se za zabranu kandidiranja na svim razinama izbora ne samo osuđenih osoba, nego i osoba protiv kojih je podignuta optužnica za niz težih kaznenih djela.
Stručnjaci smatraju da je vrlo problematično ograničiti nečije biračko pravo u fazi istrage ili optužnice, a neki smatraju i da bi u prethodnom slučaju bila riječ o reliktu oduzimanja građanskih prava iz doba socijalizma. Međutim, u nekim američkim saveznim državama osobe osuđene na zatvorske kazne trajno gube pravo izlaska na izbore uz obrazloženje da država može i mora ograničiti pravo osuđenika kad su oni sami pokazali da ne poštuju prava i obaveze koje proizilaze iz državljanstva.
Što se tiče ostatka svijeta, pravo glasa, i aktivno i pasivno, osobama osuđenima na zatvor, bez obzira na vrstu i težinu zločina koji su počinili sve dok ne izdrže dosuđenu zatvorsku kaznu, ograničeno je u Velikoj Britaniji, Luksemburgu, Češkoj, Mađarskoj, Estoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Armeniji i Rusiji, dok u osam europskih država, među kojima su Francuska i Njemačka, nema opće zabrane prava glasa za sve zatvorenike premda sudac uz zatvorsku kaznu može kao dodatnu sankciju kažnjenima za najteže oblike zločina odrediti i zabranu aktivnog i pasivnog biračkog prava.