Nova vlast mora “pritisnuti gumb”

Sandra Benčić i Marina Škrabalo, koordinatorice Platforme 112, ocjenjuju prve rezultate Milanovićeve vlasti u uspostavi vladavine prava: za H-Alter govore o napretku reforme pravosuđa, o sustavu besplatne pravne pomoći, o otvorenosti države prema građanima, o dopuštanju prosvjeda pred državnim institucijama, o novom Zakonu o policiji, o slučaju Beneta i procesuiranju ratnih zločina, o visokom obrazovanju i o radničkim pravima. Prenosimo intervju Tonija Gabrića objavljen 12. travnja 2012. na portalu H-Alter.

“Platforma 112” najznačajnija je koalicija nevladinih organizacija koje se bave raznim područjima ljudskih prava, barem u zadnjih desetak godina. Ususret posljednjih parlamentarnih izbora uputila je strankama sudionicama 112 zahtjeva koje buduća vlast treba ispuniti kako bi Hrvatska u punom smislu postala zemlja vladavine prava. Zahtjevi su se odnosili na uređenje uprave i pravosuđa, borbu protiv korupcije i transparentnost vlasti, aktivno biračko pravo, položaj novinarstva i medijske slobode, prava žena, položaj radnika, akademske slobode, prava rodnih manjina, ekološka prava i prostorno uređenje, procesuiranje ratnih zločina, suočavanje s prošlošću… “Platforma”, koja je u međuvremenu narasla na šezdesetak udruga članica, ovih je dana izašla s opsežnom analizom djelovanja nove vlasti na planu uspostave vladavine prava, nakon prvih 112 dana od preuzimanja odgovornosti za vođenje države. S moderatoricama “Platforme”, Sandrom Benčić i Marinom Škrabalo, razgovaramo o rezultatima te analize. Sandra Benčić programska je voditeljica Centra za mirovne studije, a Marina Škrabalo članica je Vijeća GONG-a, niz godina surađuje s CMS-om kao i drugim civilnodruštvenim organizacijama.

Koliko je vladavina prava danas bitno pitanje za Hrvatsku? Koliko smo daleko od dostizanja toga ideala i u čemu najviše zaostajemo?

Sandra Benčić: Po velikom broju kriterija još je daleko, ali započela je neke ključne reforme koje bi trebale voditi tom cilju. Namjera Platforme 112 je da se, nakon zatvaranja pregovora s Evropskom Unijom ne zatvori i tema napretka u provođenju tih reformi, već suprotno, da se osigura njihov nastavak. Da nam se ne dogodi naglo snižavanje dostignutih standarda, što se dogodilo u nekim drugim zemljama nakon što su ispunile uvjete za članstvo i ušle u EU.

Marina Škrabalo: Platforma 112 važna je kao mjesto okupljanja niza različitih organizacija koje se bave specifičnim temama. Ne želimo dopustiti urušavanje svih dosega zagovaranja ljudskih prava koji su se u Hrvatskoj razvili u posljednjih petnaest godina. K tome, važno nam je da kroz ovaj monitoring pokažemo građanima kakve veze imaju deseci kilograma usvojenih dokumenata s njihovim konkretnim životima, jer ta poveznica je i dalje ona “karika koja nedostaje”.

Činjenica je da Kukuriku koalicija prije izbora nije htjela pismeno odgovoriti na zahtjeve Platforme, premda je sudjelovala u njezinim javnim prezentacijama. Nije li to bilo pomalo iznenađujuće?

Marina Škrabalo: Njihovo je obrazloženje bilo kako se radi o zahtjevima koji su suviše složeni da bi se o njima moglo jednoznačno, u pisanom obliku, odgovoriti s “da” ili “ne”. Vesna Pusić i Mirela Holy ipak su bile vrlo aktivne na našoj tribini održanoj 21. studenog prošle godine. Usmeno su se izjasnile o nizu zahtjeva, o čemu smo sastavili izvještaj koji je dostupan na web stranicama Kuće ljudskih prava.

Vidi li se u prvih 112 dana nove vlasti napredak institucionalnog okvira? Jesu li institucije javne vlasti postale stabilnije, nezavisnije i demokratičnije?

Marina Škrabalo: Jako je važno da se nastavi provedba reforme pravosuđa, i da novi kod autonomnog i učinkovitog pravosuđa postane stvarnost. Brine nas to što na razini civilnog društva i strukovnih udruga imamo drastičan manjak kapaciteta za stručno, ciljano praćenje onoga što se događa s imenovanjima i promocijom sudaca, kako se odvija prijenos novoga modela na tužiteljstva, kako funkcioniraju sudovi, kako se odvija praksa upravnog sudovanja nakon što je provedena reforma tog dijela sudske vlasti, kako se odvijaju programi usavršavanja… Dvadeset godina kroničnog i namjernog obesnaživanja pravosudne vlasti dovela je do toga da nemamo snažne strukovne organizacije, pa se tim pitanjima nema tko niti baviti. Bliska nam je ideja koju je svojedobno promovirala predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora, Vesna Pusić, kako bi trebalo pokrenuti dugoročno praćenje napretka stanja u pravosuđu, kroz mrežu pravnih fakulteta i organizacija civilnog Ne znamo, i pitanje je tko uopće zna, što radi Povjerenstvo Ministarstva pravosuđa za praćenje realizacije Akcijskog plana za reformu pravosuđa društva koje se bave tom problematikom. Takav jedan projekt namjeravamo i potaknuti i poduprijeti kroz Platformu 112.

Sandra Benčić: Na osnovu aktivnosti kojima se inače bavimo, uviđamo manjak primjene prakse Evropskog suda za ljudska prava. Sudstvu još uvijek potpuno nedostaje sistemska interpretacija propisa, što znači da suci ne interpretiraju zakone u duhu Ustava i u duhu međunarodnih ugovora. To se mora mijenjati, posebno u svijetlu okolnosti da ćemo uskoro imati i Evropski sud pravde kao još jednu instancu, i da će naši suci morati primjenjivati mišljenja toga suda.

Marina Škrabalo: Platformi 112 bilo je važno da se osiguraju institucionalni mehanizmi za praćenje reformi u području pravosuđa. Ne znamo, i pitanje je tko uopće zna, što radi Povjerenstvo Ministarstva pravosuđa za praćenje realizacije Akcijskog plana za reformu pravosuđa. Trenutno je u procesu izrade novi Akcijski plan, o čijim detaljima ništa ne znamo. Naš središnji zahtjev u vezi ove teme je da se Sabor osposobi za praćenja nasljeđa reformi u području vladavine prava nakon završetka pregovora s EU.

Je li od uspostave sadašnje vlasti na području pravosuđa već mogao biti napravljen neki konkretan napredak?

Marina Škrabalo: Danas, godinu dana nakon prvog termina koji je bio predviđen za zatvaranje poglavlja 23, još uvijek nije popravljen Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. A on je bio mjerilo ne za zatvaranje, nego još za otvaranje toga poglavlja. Taj zakon morao bi riješiti problem pristupa pravdi stotina tisuća socijalno ugroženih ljudi.

Sandra Benčić: Problem s tim zakonom sastoji se u tome što njegov naglasak nije na osiguravanju besplatne pravne pomoći što širem krugu ljudi kojem je to nužno, nego da se na svaki mogući način spriječe zlouporabe sustava. On stoga dovodi do krajnje birokratizacije, pa tako ljudi moraju podnositi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć da bi ostvarili primarnu pravnu zaštitu. Najveći dio ljudi niti ne zna samostalno ispuniti taj zahtjev, pa bi trebali imati pravnu pomoć kako bi ostvarili pravo da pravnu pomoć uopće dobiju! Nadalje, cenzus i kriteriji tako su postavljeni, da većina ljudi, koji se ionako godinama obraćaju organizacijama za ljudska prava radi ostvarivanja pravne pomoći, ne ulazi u kategoriju za koju je ona dopuštena. U Hrvatskoj djeluje devet udruga koje se bave pružanjem pravne pomoći; one su u prošloj godini riješile 15 265 slučajeva, od kojih je svega 178 njih bilo riješeno kroz sustav. Moramo pritom biti svjesni da i te udruge imaju vrlo ograničene kapacitete, i da ne pružaju pomoć ljudima za koje ocijene da ju sami sebi mogu platiti.

Marina Škrabalo: Ljudi koji sada obnašaju vlast znaju da je ovo problem. Zašto dosad nije ništa konkretno napravljeno da bi se unaprijedio taj zakon?

Sandra Benčić: Ozbiljna prepreka u pregovorima oko reforme Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći sastojala se u tome što su neki visokopozicionirani čelnici Ministarstva pravosuđa, konkretno bivši ravnatelj Uprave za EU Kristijan Turkalj, doživljavali taj Danas, godinu dana nakon prvog termina koji je bio predviđen za zatvaranje poglavlja 23, još uvijek nije popravljen Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. A on je bio mjerilo ne za zatvaranje, nego još za otvaranje toga poglavlja zakon kao vlastiti uradak, i vrlo su teško doživjeli to što je on pao na Ustavnom sudu. Teško su podnosili bilo koju vrstu kritike i identificirali su se s njim kao da im je on životno djelo.

Ima li naznaka da će se Zakon ipak mijenjati?

Martina Škrabalo: Novi ministar Orsat Miljenić nije se dosad izjašnjavao o njemu. Prilikom razgovora o zahtjevima naše Platforme s predstavnicima političkih opcija ali i ranije u sklopu završetka pregovora, Vesna Pusić potpuno se slagala s nama da je taj sustav apsolutno nužno revidirati. Stoga nas čudi što od ministra nismo čuli još ništa o tome idemo li u reviziju ili ne.

Vidi li se neki pomak u otvorenosti države prema građanima? Poštuje li se pravo na informaciju više nego prije, donose li se propisi u skladu s Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću?

Sandra Benčić: Činjenica je da se Kodeks još uvijek ne primjenjuje. Postoje, međutim, neke naznake, posebno od strane predsjednika Sabora, Borisa Šprema, da se priprema njegova ozbiljna primjena u zakonodavnoj proceduri Sabora i Vlade – mada se novi saziv parlamenta dosad vodio inercijom donošenja zakona hitnom procedurom, po modelu prethodne vlasti. U posljednje dvije godine Vladin Ured za udruge obavio je velik posao, jer je napravio vodič za implementiranje Kodeksa, a za sva tijela državne uprave organizirao je obuku i tražio od njih da imenuju koordinatore savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Znači da na toj razini već imamo izgrađene kapacitete, samo ih još moramo političkom odlukom staviti u funkciju. Nova vlast tu mora “pritisnuti gumb”.

Marina Škrabalo: Potrebno je da državni službenici dobiju poruku odozgo da je savjetovanje i informiranje javnosti nešto pozitivno, da ono nikoga neće ugroziti i da je to jedini način kojim ova vlast može dokazati da uistinu misli ozbiljno kada kaže da će vladati na drugačiji način. A “drugačiji način” značio bi da Hrvatska postane doista demokratska zemlja, a ne samo na papiru. Čelnici određenih ministarstava otvoreni su za konzultacije s nekim organizacijama civilnog društva, ali tu otvorenost ne prati primjena procedure savjetovanja. To same organizacije može dovesti u nezavidan položaj, da budu u nekakvoj “privilegiranoj poziciji” u odnosu na ostatak javnosti. Da bi se to spriječilo, potrebno je staviti u funkciju procedure koje predviđa Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. One podrazumijevaju da se kod pisanja svakog zakona osnuje radna grupa, i da javnost bude obaviještena tko je u njoj. Nacrt zakona mora biti barem 15 dana dostupan na internetu, i svakome mora biti omogućeno pismeno očitovanje, uz obavezne odgovore nadležnih tijela na komentare. Osim toga, mora biti organizirana minimalno jedna javna rasprava. To zaista nisu zahtjevi koje ne bi bilo moguće ostvariti.

Sandra Benčić: Danas uočavamo velik raskorak između dosadašnje birokratske kulture i nove političke garniture, koja možda čak i želi promijeniti stil vladanja, ali to će joj biti moguće samo ako ju birokracija i administracija budu pratile.

Marina Škrabalo: Prije nekoliko dana Vlada je usvojila Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast, koji navodi niz mjera koje bi trebale, preko samih zakona, osigurati promjenu u stilu vladanja i u tipu odnosa između građana i vlasti. Potrudit ćemo se da ništa od onoga što je tamo napisano ne ostane mrtvo slovo na papiru. Ova zemlja više ne može trpjeti nikakve akcijske planove i zakone koji su tu tek reda radi. Jer vidimo da je od 54 zakona koliko ih je prošlo kroz Sabor u Čelnici određenih ministarstava otvoreni su za konzultacije s nekim organizacijama civilnog društva, ali tu otvorenost ne prati primjena procedure savjetovanja prvom tromjesečju nove vlasti, 48 prošlo kroz hitnu proceduru. Od ostatka, pet zakona su bili opozicijski prijedlozi Laburista, koji su redom odbijeni. Samo je Zakon o državnom proračunu prošao kroz dva čitanja, a čak su i zakoni poput onoga o socijalnoj skrbi bili mijenjani po hitnom postupku. S druge strane, jedini zakon koji je zaista trebalo hitno ukinuti, a to je onaj o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela JNA, i dalje je na snazi.

Evidentan korak naprijed je promjena Zakona o javnom okupljanju i dopuštanje prosvjedovanja pred državnim institucijama na Markovu trgu. Je li to velika pobjeda civilnog društva, koje se godinama bori za ostvarenje te mogućnosti, ili i tu postoje neke “šupljine”?

Sandra Benčić: Zabrana okupljanja ukinuta je po odluci Ustavnog suda.

Marina Škrabalo: Dobro je što nova vlast nije čekala posljednjih petnaest dana roka koji joj je dao Ustavni sud za ukidanje ove odredbe. To je pozitivna poruka, a pozitivno je i to što je izradu zakona popratio dijalog s civilnim društvom i otvorenost spram javnosti.

Sandra Benčić: Ministra Ostojića moramo pohvaliti i zbog ozbiljnog sudjelovanja u javnim raspravama o tom zakonu.

Marina Škrabalo: U sadržajnom smislu, u odnosu na sadašnji prijedlog Zakona, Platforma 112 traži da se osigura mogućnost prosvjedovanja pred državnim institucijama 24 sata dnevno, a ne da se tipovi prosvjeda diskriminiraju prema trajanju. Također, potrebno je ujednačiti tretman svih oblika javnog okupljanja – političkih, kulturnih ili privatnih. Ne bi smjelo biti niti ograničenja broja ljudi, osim ograničenja koja su određena samim prostorom; dakle, mora se dopustiti da na Markovu trgu prosvjeduje onoliko ljudi koliko na njega stane. Tražimo i da se dopusti dolazak prosvjednika na 4 metra od zgrade Vlade ili Sabora, a ne na 10 metara kako je to sada predviđeno. To je i u skladu s rješenjem iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Istovremeno, novi Zakon o policiji ocijenjen je kao represivniji prema prosvjednicima od dosadašnjeg. Zahtjevi za uvođenjem sankcija za upotrebu prekomjerne sile, zabrana privođenja sudionika nenasilnih akcija i njihova prekršajnog gonjenja nisu prihvaćeni?

Sandra Benčić: Da, većina naših primjedbi tu nije bila uzeta u obzir. Jedna je ipak uzeta, a odnosila se na uvođenje povjerenstva za građanski nadzor policije, na razini policijskih uprava na razini ravnateljstva MUP-a. Bilo nam je posve neprihvatljivo da ministar imenuje članove toga povjerenstva, jer to je evidentan sukob interesa. Tražili smo da ih imenuje saborski Odbor za ljudska prava, i to je naknadno prihvaćeno. S druge strane, nismo više uopće sigurni što se s tim zakonom događa, koje su bile njegove naknadne izmjene i koji je nacrt sada u opticaju. Ne znamo čak niti ide li se na posve novi Zakon o policiji, ili samo na izmjene postojećeg.

Marina Škrabalo: Takve situacije nastaju kada se vlast ne drži Kodeksa savjetovanja s javnošću… konfuzija i nesporazumi dovode do neučinkvovitosti i nepovjerenja u namjere i ukupni proces.

Kako tumačite činjenicu da je upravo Miroslav Tuđman postao predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji nadzire i rad obavještajnih službi: Tuđman, šef obavještajne zajednice iz vremena kada je ona najviše kršila ljudska prava?

Sandra Benčić: To je nakaradno, ali posljedica je primjene načela da opozicija bude na čelu toga odbora. To načelo je progresivno, i ne bi ga trebalo rušiti zbog osobe Miroslava Tuđmana. Njegovo postavljanje na čelo odbora stvar je samokritičnosti HDZ-a.

Marina Škrabalo: Ne može se poreći da je bivša vlast ponudila najbolje kadrove što imaju… No, ironiju na stranu, bitno je to što je Vlada donijela odluku o izradi nove strategije nacionalne sigurnosti, i da će ju po prvi put koordinirati Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Pozitivan je iskorak i što je ta odluka donesena na Vladi, da sadrži definirane procese koji uključuju javnu raspravu, kao i rokove. To je velik iskorak, jer se radi o politici koja je tradicionalno jako zatvorena spram javnosti.

Jedan od značajnih pomaka nove vlasti je najava uvođenja građanskog odgoja u škole. U kojoj je to sad fazi?

Sandra Benčić: To je jedna od najvažnijih stvari za dugoročnost promjena za koje se zalažemo, a za koje je promjena kulture i dominantnog vrijednosnog sustava osnovna pretpostavka. S druge strane, svjesni smo da se građanski odgoj ne može uvesti u škole navrat-nanos, jer ne postoje ni tehnički niti ljudski kapaciteti za to. Radi se o ogromnom zahvatu u smislu društvene promjene u Hrvatskoj, premda će rezultati građanskog odgoja biti u potpunosti vidljivi tek za dvadeset godina.

U pogledu javne uprave, u zadnja je tri mjeseca najviše bilo prigovora na imenovanja pojedinih ljudi na čelna mjesta u ministarstvima i u nadzorne odbore javnih poduzeća. Smatrate li da je to nazadak u odnosu na posljednje godine HDZ-ove vlasti?

Marina Škrabalo: U sljedeća tri mjeseca očekujemo jasan koncept reforme javne uprave. Potrebna nam je uprava koja će štititi i promovirati javni interes. Pokazuje se da je funkcioniranje uprave ključna za postizanje konkurentnosti Hrvatske u vrijeme ekonomske krize.

Sandra Benčić: Pokazalo se da su se iz krize uspjele izvući zemlje koje su imale snažnu i efikasnu javnu upravu, koje su imale mogućnost nadzora nad tvrtkama u mješovitom javno-privatnom vlasništvu, i nad mjerama za poticanje gospodarstva u privatnom sektoru. S druge strane, zemlje koje se prave da se tu radi samo o tržištu i ni o čemu drugom, još su u većoj gabuli.

Marina Škrabalo: Zainteresirani smo i zalažemo se za javnu raspravu koja će propitati i definirati vrijednosne postavke i ciljeve reforme javne uprave. Za Hrvatsku ne mogu biti prihvatljiva nikakva linearna kresanja i ishitrena kopiranja rješenja napuštenih u zemljama u kojima su neoliberalni modeli bili “in” prije deset godina, a koje su već odavno taj model revidirale. Platforma 112 zalaže se za najvišu razinu političke odgovornosti, koju istodobno prati i najviša razina kompetentnosti. Ne prihvaćamo zdravo za gotovo primjedbe koje, kako posredno saznajemo iz medija, iznosi Evropska komisija, u vezi toga što je vlast odlučila u nadzorne odbore javnih poduzeća postaviti ljude iz Vlade. Politička odgovornost nije problem, dapače, ona je poželjna; problem je ako je provode osobe koje ujedno nisu i kompetentne za nadzor nad javnim poduzećima ali i javnim ustanovama i agencijama.

Sandra Benčić: Osobno, uklanjanje političkog utjecaja iz razine upravljanja uz argumentaciju da je država loš upravljač, ne smatram dobrim postupkom. Smatram da su i neke korporacije jako loši upravljači, a ponekad posebno loši za širu društvenu zajednicu, jer im nije u interesu očuvanje zajednice i održivost njenih resursa nego kratkoročna maksimizacija profita. Korporativizacija javnog sektora Pokazalo se da su se iz krize uspjele izvući zemlje koje su imale snažnu i efikasnu javnu upravu, koje su imale mogućnost nadzora nad tvrtkama u mješovitom javno-privatnom vlasništvu, i nad mjerama za poticanje gospodarstva u privatnom sektoru najgora je stvar koja nam se može dogoditi. Kao građanka nemam utjecaj nad T-Comom, koliko god on obavlja važne javne funkcije. S druge strane, nezamislivo mi je da, ako postoje poduzeća koja imaju javne ovlasti, ili su u vlasništvu države, ili upravljaju javnim resursima, u nadzornom odboru nemaju osobu koja ondje predstavlja Vladu.

Marina Škrabalo: Imamo iskustvo HRT-a na kojem je model depolitizacije zakazao, tako da sada veći broj organizacija koje su u Platformi 112, zajedno s Hrvatskom novinarskim društvom, PEN-om itd. traži političku intervenciju. Tehnomenadžeri su uspjeli izbalansirati HRT-ove prihode i rashode, ali su ga istodobno kidnapirali, u smislu da on više ne služi javnom interesu, i to zato što im nije cilj nezavistan i kvalitetan program, već podobnost i ekonomska isplativost na kratke staze. Pritom se u više navrata pokazalo da ljudi u Programskom vijeću zaduženi za nadzor nisu bili imuni na “privatne usluge”. Stoga je neizbježna sadašnja ideja da se preko nadzornog odbora pojača uloga države na imenovanje uprave HRT-a. Time će se uspostaviti linija odgovornosti, preko koje će se možda moći uspješnije kontrolirati partikularni interesi. No to će ujedno poslužiti i kao test zrelosti političke elite koja se treba oduprijeti nagonu podvrgavanja još uvijek najutjecajnijeg medija svojim interesima. Politička odgovornost, dakle, mora značiti donošenje odluka, a ne lov u mutnom. Jasno je da nam na HRT-u kao balans treba i javni nadzor nad programom, putem nezavisnog tijela poput Programskog vijeća, no vjerjatno bez miješanja u kadrovske odluke. No uz puno učinkovitiju kontrolu i sankcioniranje sukoba interesa. Budući da se radi o jednom od najvažnijih strateških resursa našeg društva, koji privlači mnoštvo interesa, od kritične je važnosti da se ove nužne promjene zakona uvedu vrlo skoro, no uz javnu raspravu i mišljenje stručnjakinja za javnu radioteleviziju koja će konačnom rješenju osigurati i kvalitetu i legitimitet. O tome doslovno ovisi opstanak HRT-a, na duge staze.

Platforma traži efikasno i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina. Očit pokušaj zataškavanja slučaja smrti Igora Benete, optuženika za ratni zločin u Gruborima, ne ohrabruje?

Sandra Benčić: Bojim se da neformalne mreže kojima se pustilo da zadobiju velik utjecaj i moć nad dijelovima MUP-a i nekih drugih tijela, još uvijek mogu kočiti istrage. Apsolutno ništa se nije pomaklo u vezi odricanja države od naplate parničnih troškova. S druge strane, skoro svi glavni akteri su se izjasnili u prilog toj mjeri Slučaj Beneta to najbolje pokazuje: ponovno je bila otvorena istraga, koja je trebala pokazati je li ranije bilo ometanja istrage, zataškavanja dokaza ili neprovođenja istrage navodnog samoubojstva Igora Benete. Ta je nova istraga već nakon desetak dana brže-bolje zatvorena. Ipak, očite su kontradikcije u samom postupku istrage, a kada se radi o tako osjetljivim pitanjima kakva su ratni zločini, policija ne smije ostaviti prostor sumnji. Da je istraga bila pravovremena, detaljna, temeljita i otvorena za javnost, te da su saslušani svi svjedoci, te sumnje ne bi bilo. Tražimo da DORH provede nezavisnu istragu, jer očito je da je ona u ovom slučaju potrebna.

Skandalozan odnos države prema članovima obitelji ratnih žrtava koje moraju plaćati parnične troškove zbog gubitka parnica u kojima su tražile materijalnu odštetu također je konstanta.

Sandra Benčić: Skandalozno je da se to pitanje nije još niti dotaklo, niti postoje ikakve naznake da će nastupiti pomaci.

Marina Škrabalo: S jedne strane, apsolutno ništa se nije pomaklo u vezi odricanja države od naplate parničnih troškova. S druge strane, skoro svi glavni akteri su se izjasnili u prilog toj mjeri. Nitko, dakle, nije spreman prvi započeti i preuzeti odgovornost .

Sandra Benčić: Postoji i famoznih 14 slučajeva neovlaštenih ulaganja u imovinu, na osnovu čega se postavlja pitanje navodnih dugovanja vlasnika privremenim korisnicima. Ni tu se ništa nije pomaklo s mjesta. Nema tijela u ovoj državi, bilo da se radi o bivšoj ili sadašnjoj garnituri na vlasti, koje se nije izjasnilo da te slučajeve treba riješiti, ali nište se ne miče s mjesta. A da je volje, moglo bi se riješiti u sat vremena.

Kakav je odnos Platforme 112 prema zahtjevima izrazitije ljevičarskih organizacija, poput Akademske solidarnosti, ili novim neformalnim radničkim inicijativama koje se protive rasprodaji upropaštenih tvrtki i traže povratak nekom obliku radničkog samoupravljanja?

Sandra Benčić: Zahtijevamo sprečavanje komercijalizacije i urušavanja kvalitete visokog obrazovanja, što je dosad bio trend. Također, tražimo i povećanje iznosa BDP-a koji se izdvaja za obrazovanje.

Marina Škrabalo: Brine nas najava “zakonodavne oluje” u području znanosti i visokog obrazovanja. U “olujama” se prečesto zbivaju incidenti i razne druge loše stvari. Umjesto “zakonodavne oluje” više bismo željeli “zakonodavni maestral”, u kojem će biti dovoljno vremena, temeljitosti i volje za istinski dijalog s akademskom zajednicom. Deklaracija Akademske solidarnosti vrlo je elaborirani dokument koji se odnosi na reformu visokog obrazovanja. Smatramo da bi on trebao biti polazište za dijalog između Ministarstva i zajednice koje se ta problematika najviše tiče, a to je akademska zajednica.

Sandra Benčić: Pojedine članice Platforme 112 na razne načine surađuju s Akademskom solidarnosti, pa tako i Centar za mirovne studije. Ovaj tjedan organiziramo raspravu o mogućnostima suradnje između klasičnih organizacija Deklaracija Akademske solidarnosti vrlo je elaborirani dokument. Smatramo da bi on trebao biti polazište za dijalog između Ministarstva i zajednice koje se ta problematika najviše tiče civilnog društva i novih socijalnih pokreta. Polja suradnje vidimo na planu praćenja ekonomske tranzicije, ili pak zagovaranja radničkih prava.

A odnos prema novim radničkim inicijativama?

Sandra Benčić: Platforma 112 zalaže se za osnivanje fonda za obeštećenje radnika čije se tvrtke nalaze u stečaju, a nisu im isplaćene plaće. Tražili smo i uspostavu specijaliziranih odjela sudova za radno pravo. Prvi takav odjel nedavno je osnovan na zagrebačkom Općinskom sudu, i to smatramo konkretnim napretkom, jer omogućava daleko brže rješavanje slučajeva kršenja radničkih prava. Što se tiče spašavanja tvornica od samih radnika, Platforma o tome nije raspravljala, ali CMS-ov stav je sljedeći: Država se u stečajevima najčešće drži paradigme klasičnog kapitalističkog sustava, da se u ne miješa previše, jer radi se o privatnim odnosima. Kad je tvrtka u problemima ili u dugovanjima, interes vlasnika za obnovom proizvodnje ravan je nuli. Njihove su tvrtke društva s ograničenom odgovornošću, tako da ih njihova propast direktno ne pogađa. U nekoliko godina vlasnik može vrlo lako isisati sva sredstva iz svoje tvrtke, a vjerovnici se nakon toga mogu naplatiti jedino na nekretninama koje su ostale u vlasništvu tvrtke. Iz toga proizlazi da npr. Bruno Orešar zaista nema nikakav interes da spašava Jadrankamen. Time nastaje nakaradna situacija, da je jedino radnicima uistinu stalo do spašavanja tvrtki u kojima rade. Oni su jedini istinski zainteresirani, jer od tvrtke neposredno žive. Čini se, stoga, da bi u slučajevima poput Jadrankamena, gdje radnici sami pokrenu proizvodnju, osiguraju dobavljače, dogovore se s vjerovnicima da pričekaju s naplatom, i k tome još u štrajku održavaju proizvodnju – država morala tim radnicima osigurati ljude koji će im dati stručnu podršku. Ukoliko uz tu stručnu podršku radnici naprave plan restrukturiranja koji pokazuje da bi se tvrtka mogla spasiti, država bi morala na različite načine pomoći da se tvrtka spasi. Stav koji vlast najčešće prakticira: “Nismo krivi mi, kriv vam je vlasnik”, nije osobito produktivan.

Od 112 zahtjeva Platforme postoje, kako piše u analizi dosadašnjeg rada nove vlasti, “naznake pozitivnih promjena” u njih 29. Je li to puno ili malo?

Marina Škrabalo: To je dosta za 112 dana. Napominjem da Platformu 112 povezuje velik broj različitih tema i područja. Vidimo da vlast u više javnih politika kreće u U slučajevima poput Jadrankamena, gdje radnici sami pokrenu proizvodnju, država im morala osigurati ljude koji će im dati stručnu podršku sadržajne promjene: u vanjskoj politici, sigurnosnoj, obrazovnoj… No ovo je tek prvo tromjesečje, i u interesu nam je popisati sve najave, kako bismo u sljedećem razdoblju mogli tražiti i pratiti hoće li se one ostvariti.

Ne čini li se da to što sadašnja vlast, osim najava na različitim područjima, nije dosad ozbiljnije krenula u reforme, pokazuje da otpočetka nije niti imala jasnu strategiju?

Sandra Benčić: Bilo im je jasno što bi htjeli, ali nije im bilo jasno kako. Drugim riječima, nisu znali koje im je polazište. Nisu znali što ih čeka na srednjeupravljačkim razinama, od ljudi i njihovih otpora, do nepripremljenosti nekih reformi o kojima je govorila prethodna vlast. Mislim da je Radimir Čačić posve u pravu kada se tuži da nema investicijskih projekata. Čudi me pritom kako to da smo mi znali da HDZ ne započinje nikakve projekte, a koalicija, koja je čitavo to vrijeme sjedila u Saboru i na drugim mjestima na kojima se donose odluke, nije.

novinar: Toni Gabrić,H-alter

Leave a Comment!