Osim priče o budućnosti Hrvatske u Europskoj uniji, hrvatsko društvo nema jasnu viziju svoje budućnosti, to jest, kad se na tome nešto i radi, onda pristup uglavnom nije sveobuhvatan, a način nikako nije participativan, tj. ne-elita je iz tih procesa u pravilu isključena. Oni koji donose odluke mogu se zadovoljavati svojim rezultatima, ali što se društva tiče - previše nacionalnih strategija i akcijskih planova ispalo je nedostatno i na kraju bez ciljanih rezultata, strukturne promjene stalno se odgađaju ili razvodnjavaju, a o nekim temama presudnim za budućnost uopće se ne raspravlja, osim što se o njima preko medija povremeno razviju politička prepucavanja, piše Jelena Berković za FORUM.tm
Čini se da su ti okviri zabetonirani, tako nam je pao grah, ni ne može drugačije. Može se to pripisati nizu zadanih okolnosti: geopolitičkim promjenama, strukturalnim problemima, nasljeđu prošlosti, skromnim kapacitetima onih koji su dosad donosili odluke o našoj budućnosti... Posljedica je to i našeg shvaćanja vremena, to jest velike orijentiranosti na prošlost iz koje se većinom izvlače crno-bijele slike – ili su to sjećanja na dobra stara vremena ili je pak riječ o traumatičnim događajima kojima se održavaju podjele u društvu. Istovremeno, doživljavanje sadašnjosti svjedoči ili o hedonizmu (životni standard iznad realnih mogućnosti, tj. na kredit) ili o fatalizamu (nepovjerenje prema institucijama političke vlasti toliko je rašireno da premalo ljudi misli da su ikakve promjene moguće). Na takvim temeljima, naš pogled na budućnost teško da može biti inspirativan.
Zahtjevi organizacija civilnog društva od nove vlasti, artikulirani kao konkretni ciljevi i mjerila, vrlo su jasna i opipljiva očekivanja od nove vlasti, ali u ovom kontekstu, odgovarajući na pitanje uredništva, podižem prag očekivanja. Ono što je Hrvatskoj prvenstveno potrebno upravo je ta promjena – umjesto orijentiranosti na prošlost i sadašnjost, nova vlast treba preokrenuti pogled društva prema budućnosti. Umjesto prihvaćanja zadatosti koje minimaliziraju umijeće mogućega, nova vlast može i treba promijeniti način na koji se reagira na te zadane okolnosti.
Kad bi se na duhove prošlosti reagiralo proaktivno, i to ne samo kaznenim postupcima, nego preventivno - primjerenim priznavanjem prava svih žrtava, onda bi se ubrzo i Zorana Milanovića moglo ocijeniti kao Ivu Sanadera kad je poručio „Hristos se rodi“. Što se sadašnjosti tiče, građanima nema boljeg primjera od onih koje su izabrali da ih predstavljaju – pogotovo ako Vlada uspije prekinuti dosadašnji način preživljavanja na temelju perpetuirajućeg zaduživanja i ako uspije promijeniti odnos prema navodno neupitnim direktivama koje dolaze iz stranih centara moći.
Uostalom, i svijet se nepredvidivo mijenja – iz tutnjave se polako, ali sigurno naziru nove artikulacije političkih i ekonomskih problema. Jasno je također da frustracije građana prema elitama vode aktualni politički model ka pucanju po šavovima, i da dosadašnji način vladavine više nije održiv. Upravo tu je i lijek i preventiva – našu je demokraciju potrebno demokratizirati, to jest elitističku demokraciju treba „zaraziti“ participacijom šire javne sfere, deliberacijom na temelju argumenata i jačanjem mehanizama izravne demokracije.
Dvije su razine djelovanja u tom smjeru. Jedna je politička kultura koju treba početi njegovati kao istinski demokratsku – od obaveznog obrazovanja za aktivno građanstvo i osiguravanja da građani uistinu i mogu aktivno participirati u političkim procesima do stalnog potenciranja i slušanja javnih rasprava. Uz takvo okretanje prema transparentnom i otvorenom načinu vladanja, što se tiče institucionalnih zadatosti, neophodna je hitna, ali promišljena sveobuhvatna reforma izbornog zakonodavstva.
S takvim pristupom, oslobodiLo bi se prostor i vrijeme za sustavno razmišljanje o budućnosti. Neki kažu da je ovo posljednji vlak za završetak onoga što je pokrenuto prije dvadesetak godina i da šansa za to traje još samo godinu i pol dana. Možda je nepravedno očekivati od jedne Vlade da u pola mandata napravi takvu promjenu, ali ako se to ne dogodi, politička i ekonomska kriza mogla bi ubrzo prerasti iz takozvanih izazova u prave probleme koje će onda morati rješavati neka nova vlast, vjerojatno kakva tehnokratska vlada nacionalnog jedinstva, s masama koje se valjaju po ulicama.
