DIP je, pozivajući se na zakone, odlučio jedno, Ustavni sud drugo. Zanimljivo je da niti jedna stranka, od HDZ-a do Kukuriku koalicije, nije našla za shodno da svoje shvaćanje demokracije gradi na političkom sukobljavanju s Glavašem i HDSSB-om, koji imjau podulju povijest demokratske nekulture.
preneseno iz magazinaBanka, 14. 11. 2011.
Jedan dan trajala je neizvjesnost hoće li nositelj liste HDSSB-a biti pravomoćno osuđeni ratni zločinac, uz to bjegunac pred hrvatskim pravosuđem, ili će Ustavni sud imati drugačiju interpretaciju ustavnosti i zakonitosti od DIP-a koji je, u pitijskom tonu, procijenio da Branimir Glavaš, prema Zakonu o izboru zastupnika, doduše, ne može biti kandidat za saborskog zastupnika, ali da Zakon o izborima ne predviđa mogućnost njihovog uplitanja u odluke političkih stranaka tko će im biti nositelji lista i simbolički reprezentirati njihove vrednote i program.
Onda se o takvoj odluci DIP-a Ustavni sudi praktički ju proglasio – neustavnom. Pozvavši se na ustavne vrednote, Ustavni je sud DIP-u očitao dodatnu lekciju konstatacijom da “.. u Republici Hrvatskoj još uvijek prevladava juridički ("tekstualni") pozitivizam, za koji je karakteristično usko i parcijalno tumačenje pojedinačnih pravnih normi bez njihove nužne kontekstualizacije, bez pronalaženja njihove društvene svrhe utemeljene na načelu razmjernosti i bez sagledavanja cjeline ustavnih vrijednosti na kojima se temelji hrvatska ustavna država“. I tako ipak presudio da pravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš ne može biti nositelj liste HDSSB-a.
Čelnici stranke iskoristili su ova različita tumačenja i opet u prvi plan gurnuli Glavaša koji je, na sebi svojstven način, iskoristio priliku da, poput kakvog mafijaša, pokaže da glavne konce u stranci i dalje vuče on, iz zatvora u Mostaru. DIP se proglasio nekompetentnim i izrazio sumnju u njegove motive, nazvavši njegovo tumačenje –navlakušom za HDSSB koji bi, da se nije umiješao Ustavni sud, nasjeo i potom bio izbačen iz izborne utakmice, rekao je Glavaš.
Tako su i Glavaš i HDSSB demonstrirali sav cinizam koji ta, inače deklarativno i povijesno naglašeno državotvorna stranka, pokazuje prema institucijama državne vlasti.
Recimo da je ovime završena još jedna runda predizbornog cirkusa koja je na vidjelo iznijela nekoliko stvari:
Prvo, praznine i nedorečenosti u izbornom zakonodavstvu, koje ne završavaju time da ono nije predvidjelo mogućnost u kojoj neka stranka forsira ratnog zločinca kao svog reprezentanta. Riječ je o onom legislativnom postupku, o kojem je povodom Zakona o referendumu govorio i prof. Robert Podolnjak, gdje zakonodavac sebi namjerno ostavlja manevarski prostor u kojem će, zbog nedorečenosti, umjesto jasnih zakona, intervenirati – politička volja.
Drugo, nesigurnost koju pojedina tijela državne vlasti osjećaju zbog takve nedorečenosti zakona, ali i zbog poremećenih vrednota, i što za posljedicu ima ono što je Ustavni sud proglasio „juridičkim“ (ili doslovnim) tumačenjem, umjesto sagledavanje cjeline ustavnih vrijednosti i duha zakonitosti. Odnosno, kao što je to u svom tekstu navela Jelena Lovrić – apsurdno je da DIP može donositi odluke o tome kako smiju izgledati izborni plakati, a ne osjeća se pozvanim da sudi o tome može li u izbornom procesu sudjelovati ratni zločinac.
Treće, suzdržanost i nesposobnost različitih aktera hrvatske javnosti, od stranaka i političara, uključujući predsjednika države, do medija i eksperata, da o ovakvoj situaciji javno raspravljaju. Činjenica je da se, osim GONG-a i ponekog novinskog komentatora, malo tko oglasio povodom nastale situacije.
Javnost se je tih dana mnogo više zabavljala i sablažnjavala nad novom „neprincipijelnom“ koalicijom HDZ-Kerum, što je možda bizaran politički potez, ali u njemu nema ničeg zakonski, ustavno, pa čak ni moralno, rekla bih, problematičnog. Istodobno, niti jedna stranka, od HDZ-a do Kukuriku koalicije, nije našla za potrebno da se osvrne na to što o hrvatskoj demokratskoj svijesti govori činjenica da bi nositelj jedne stranačke liste mogao postati osuđeni ratni zločinac.Uz to bjegunac pred nacionalnim pravosuđem.
Stvar je do te mjere „normalizirana“, da u najtiražnijem dnevniku, Večernjem listu (5, 11. 2011., „HDSSB: Četverac s kormilarom“, autor Davor Ivanković) izlazi politička reportaža o HDSSB-u, koja vrvi pitoresknim detaljima o likovima i situacijama te stranke, ali u kojoj se razlozi zbog kojih je „kormilar“ odsutan jedva i spominju, a cijela se epizoda opisuje kao „dugotrajno političko-pravosudno navlačenje“.
Recimo da možda i nije bilo sasvim jednostavno zauzeti jasan stav, ukoliko se željelo ostati u okvirima striktnog tumačenja zakona, odnosno na strogo legalističkoj poziciji. Jer, ako zakon nešto izrijekom ne brani, onda se to, u liberalno-demokratskoj tradiciji, smatra dopuštenim. Pitanje je,međutim, može li bilo koji zakon predvidjeti baš sve situacije, pa i tako apsurd da bi ratni zločinac mogao biti politički reprezentant jedne parlamentarne stranke.
No, preostalo je ono područje političkog unutar kojeg bi se baš ovakvim povodom očekivala oštra rasprava, dapače političko pozicioniranje rivala u izbornoj utakmici – onih koji zagovaraju demokratsku političku kulturu, vladavinu prava koja proizvodi i razumijevanje duha prava i pravednosti, civilizirani politički dijalog i općenito snažnu javnu sferu u kojoj se demokratske vrednote afirmiraju demokratskom javnom raspravom.
Na drugoj je strani tog pola politička „kultura“ koja proizlazi iz one poznate maksime jednog bivšeg sudca Ustavnog suda – da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin. I gdje se odredbe međunarodnog prava primjenjuju samo zbog oportunizma, krajnje licemjerno.
Uostalom ni Glavaš, ni HDSSB nisu od jučer. Uz Glavaša se, osim pravomoćne presude, bijega preko granice i izvrgavanja ruglu nacionalnog pravosuđa vežu i druge nerazjašnjene situacije. Od naoružanog upada u redakciju Glasa Slavonije, još davne 1991., činjenice da još uvijek nije raščišćena njegova uloga u ubojstvu šefa osječke policije, Reihl Kira, do otvorenih prijetnje svjedocima i novinarima koje je iznosio na svojoj web stranici.
Bio je Tuđmanov neposlušni dečko, Sanaderov „čistač“, primitivno je napadao i vulgarno vrijeđao Jadranku Reihl Kir, instrumentalizirao je vlastito maloljetno djete – koje prije tog, niti je poznavao, niti priznavao – u svoj politički marketing. Iz apsolutističkog državotvorca koji denuncira i osporavao regionalne stranke, prometnuo se u agresivnog regionalca, kad mu je jedino taj prostor preostao za političko djelovanja.
Istodobno, jedan od čelnika stranke, Ivan Drmić, pod istragom je zbog sumnje da je sudjelovao u pokušaju podmićivanja suca Vrhovnog suda, a malo je vjerojatno da se ta operacija mogla odvijati bez odobrenjabossa u mostarskom zatvoru. A taj isti sudac, Branko Hrvatin, vidi vraga, sudjeluje i u ovom posljednjem činu slavonskog drmeža: kao predsjednik DIP-a donosi tumačenje po kojem Glavaš može biti nositelj stranačke liste.
Da je sve skupa realizirano kao političko-kriminalni triler, bio bi potreban vraški vješt režiser da ne ispadnetrash. U hrvatskoj stvarnosti više nije ni tema oko koje bi se bistrila politika. HDSSB je, čini se, svima poželjan postizborni koalicijski partner.
