Iz časopisa Banka prenosimo tekst Katarine Ott, direktorice Instituta za javne financije. Ott odluku o tome za koga glasati pokušava donijeti uz pomoć analize ekonomskih programa Kukuriku koalicije i HDZ-a. I zaključuje da i iz te perspektive prevladavaju "ne" argumenti - tko je manje ne-kompetentan, nepošten i neolučan oko provedbe reformi.Objavljeno u Banka magazinu 24.10.2011
Svaka nova usporedna međunarodna ljestvica izazove u Hrvatskoj lavinu komentara, pa se za dan-dva sve stiša. Tako je bilo i s najnovijim globalnim indeksom konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma. Hrvatska je između 142 zemlje 76., a moglo bi se čak reći i da se malo popravila, jer je nakon dvije godine ocjene 4,0, ovogodišnja 4,1. Međutim, u razdoblju 2006-09. Hrvatska je tri godine uzastopce imala ocjenu 4,2, što znači da smo lošiji nego prije pet godina.
Ako se koncentriramo na jednu od kategorija tog istraživanja - kvalitetu institucija - jedina smo dobra mjesta osvojili zbog niskih troškova zaštite od terorizma (22.) i pouzdanosti policijskih usluga (49.). No, po teretu državne regulacije smo 137., efikasnosti upravnih odbora poduzeća 131., efikasnosti javne potrošnje i efikasnosti zakonskog okvira u rješavanju sporova 129., zaštiti interesa manjinskih dioničara 125., zaštiti ulagača 111., povjerenju u političare 104., itd.
Ne čude stoga ni velike razlike u kamatnim stopama, po čemu smo 104., ni obujam i učinak oporezivanja po kojem smo između 142 države 140! U tom izvještaju ispitanici se baš najviše i žale na neefikasnu državnu birokraciju, korupciju, nestabilnost politika, porezne stope i restriktivno radno zakonodavstvo.
Savjeti za gospodarski oporavak
Budući da je Hrvatska par godina zaredom imala negativne stope rasta BDP-a, a i u godinama relativno visokog pozitivnog rasta, gospodarstvo je bilo izrazito nekonkurentno - dvadesetak godina konstantno ostvaruje deficit tekućeg računa plaćanja – gospodarski oporavak bi trebao biti apsolutni prioritet. Savjeti za oporavak su jasni i tu nema nikakvih nedoumica.
Tako OECD, primjerice, vladama preporučuje konsolidaciju javnih financija uz poduzimanje strukturnih reformi. To znači promjene usmjerene na javnu upravu, aktiviranje tržišta rada, povećanje konkurentnosti i bolje usmjeravanje rashoda za socijalnu sigurnost. Pritom je jako važno mjeriti efikasnost javne uprave, za što su neophodni točni i pravovremeni podaci kako bi se mogle donositi kvalitetnije odluke o tome kako i gdje trošiti javna sredstva, smanjivati troškove i poticati inovacije u javnoj upravi.
OECD posebice prati i uspoređuje podatke o prikupljenim prihodima, državnim rashodima, plaćama i naknadama zaposlenih u javnom sektoru, rezultatima čitavog javnog sektora i pojedinačnih sektora poput obrazovanja, zdravstva i javne uprave, te o praksama javnog menadžmenta koje se tiču transparentnosti, regulacije, upravljanja kadrovima i ponude javnih usluga. Upravo zbog konsolidacije javnih financija brojne zemlje OECD-a smanjuju proračun, zamrzavaju plaće i smanjuju broj zaposlenih u javnom sektoru.
Napokon programi, ali bez brojki
Sadašnjoj hrvatskoj Vladi sad je, naravno, prekasno išta savjetovati, ali čemu se nadati od neke nove vlade? Svoje su ekonomske programe predstavili i HDZ, koji se nada na vlasti ostati, i Kukuriku koalicija, koja očekuje vlast osvojiti. Program je predstavio i HSLS za koji je malo vjerojatno da će ozbiljnije participirati u bilo kojoj vladi, ali budući da u Hrvatskoj liberalne ideje nisu baš popularne, vrijedi pogledati i njihov program.
Premda ih se sve prvo valja pohvaliti što su konačno, i uopće, objavili ikakve programe, jer se dugo činilo da se time neće previše zamarati, valja naglasiti da su sva tri programa napisana prilično deklarativno. HDZ se pritom više zadovoljava glorificiranjem dosadašnjih uspjeha nego što objavljuje namjere u eventualnom novom mandatu. Pritom ne nudi ikakve brojke o gospodarskom rastu, deficitu, javnom dugu… kao da misli da to birače uopće ne zanima.
Budući da je u globalnom indeksu konkurentnosti oporezivanje očito najbolnija hrvatska točka, valja vidjeti što nam programi nude:
HDZ neće uvoditi nove poreze, udvostručiti će prag za obvezan ulazak u sustav PDV-a, povećati neoporezivi dio dohotka i - na određeni rok, određene kategorije obveznika - osloboditi plaćanja zdravstvenih i mirovinskih doprinosa.
Kukuriku koalicija će korigirati porezni sustav tako da bude stimulativniji i pravedniji, no potpuno je nejasno što će točno poduzeti, a namjerava uvoditi i nove porezne oblike čije će prihode usmjeriti u aktivne mjere ekonomske politike.
HSLS će uvesti jedinstvenu stopu - 23% - poreza na dohodak, dobit i dodanu vrijednost, podići osnovicu i - na određeni rok, određene kategorije obveznika - osloboditi poreza na dohodak, te uvesti oporezivanje samo isplaćene dobiti.
HDZ valja pohvaliti što neće uvoditi nove poreze, ali usmjerenost na smanjivanje općeg poreznog opterećenja očita je jedino u programu HSLS-a, dok bi ga programi HDZ-a i Kukuriku koalicije mogli i povećati.
Spremnost na reforme
Naravno, bez smanjivanja rashodne strane proračuna, opće porezno opterećenje će ionako morati rasti, pa evo što programi nude u vezi smanjenja rashoda:
HDZ nigdje ne spominje smanjivanje rashoda, ali se često poziva na Zakon o fiskalnoj odgovornosti; ako bi se držao tog zakona, morao bi smanjivati rashode u BDP-u za jedan postotni bod godišnje.
Kukuriku koalicija namjerava smanjiti proračunske rashode u BDP-u za 4,5 postotna boda do kraja mandata; ističe da rashodi moraju rasti sporije od BDP-a, da ih treba racionalizirati, ali zabrinjava što ih želi dovesti u sklad s razvojnim potrebama. Jer, kad se vlade krenu baviti razvojem, to obično završava porastom, a ne smanjenjem rashoda.
HSLS želi smanjiti rashode za oko 3% do 2013., pa čak navodi i točne brojke za koliko će smanjiti npr. rashode za zaposlene, materijalne rashode, subvencije, zdravstvo, mirovine itd., ali bez ikakvih naznaka kako i gdje će te stavke smanjivati.
Da bi se smanjili rashodi, neophodne su strukturne reforme najvećih „potrošača“ – javne uprave, mirovinskog i zdravstvenog sustava – a tu se nudi sljedeće:
HDZ ni na jednom mjestu ne spominje racionalizaciju i smanjenje troškova javne uprave, mirovinskog i zdravstvenog sustava, već dapače obećava nastavak svih dosadašnjih, nudeći čak i nove usluge i pogodnosti u mirovinskom i zdravstvenom sustavu.
Kukuriku koalicija namjerava reformirati javnu upravu, zdravstveni i mirovinski sustav, ali mjere su prije svega usmjerene na „sigurnu starost za sve“ i „zdravlje za sve“, što ne miriši na smanjivanje, već prije smrdi na povećanje rashoda.
HSLS planira reorganizirati javnu upravu i smanjiti broj zaposlenih, reformirati zdravstveni sustav, zdravstvenu zaštitu i HZZO, što bi sve moglo voditi smanjenju rashoda, ali zbunjuju stavovi o mirovinskoj reformi – omogućavanje povratka svim zainteresiranima iz drugog u samo prvi stup mirovinskog osiguranja, moglo bi i kratkoročno i dugoročno itekako povećati proračunske rashode.
Kukuriku koalicija i HSLS su ponudili dosta zanimljivo, premda često dvosmisleno i neusklađeno štivo, a HDZ nije ponudio gotovo ništa. Uostalom, s HDZ-om znamo na čemu smo, a može li se iz programa HSLS-a i Kukuriku koalicije iščitati što zaista smjeraju i hoće li to stvarno i biti kadri provesti, morat će se odgonetavati više intuicijom nego iz ponuđenih programa.
Očito će biti važnije procijeniti (ne)kompetentnost, (ne)poštenje i (ne)predanost reformama političara, nego ono što su napisali u programima i što govore u javnim istupima. Šteta je što nam i u programima nisu više ponudili. Dakle, glasati. Na temelju čega? Nažalost, i opet, samo na temelju procjena.