Demokraciju i u redakcije

Profesionalni standardi u novinarstvu – nepristranost, točnost, poštenje, provjera činjenica i javnost rada, a posebno profesionalna odgovornost – sve su češće samo lista želja, zapravo lista žrtava sustava koji puca po svim svojim šavovima. Mediji bi trebali javnosti omogućiti da dođe do točnih, potpunih i pravovremenih informacija – tako to barem kaže Zakon o medijima. No, živimo u zemlji u kojoj je Vlada uspjela odraditi cijeli mandat da bi se tek na njegovom kraju razotkrilo koliko zapravo nije imala pravo na njega, piše Jelena Berković za FORUM.tm

I stoga, dok se propituje nasljeđe te Vlade, tj. načina na koji je ona opstala na vlasti dva mandata zaredom, vrijeme je da se promisli i o posljedicama koje je Sanaderova vladavina ostavila na medijsku strukturu. Jedan od jasno vidljivih mehanizama manipuliranja javnošću odvijao se, očito, kontrolom medija – promišljenim, gotovo filigranskim metodama pritisaka za koje i dalje, usprkos svim otkrićima iz i izvan istraga, ne postoje dokazi koji bi opstali na sudu. Fimi-media nije afera velika samo onoliko milijuna koliko ih navodi USKOK, nego je iza svega i nematerijalna dobit – ista onakva kakvu si uspijevaju namaknuti monopolisti na bilo kojem drugom tržištu koje također pati od kronične nelikvidnosti.

Kolika je zapravo bila cijena reklama HDZ-a u medijima 2007., ako se u nju uračuna i nikad prikazani „popust“ zbog plaćanja u razumnom roku? Koliko li i sada medija, tj. njihovih vlasnika i voditelja marketinga ovisi o dobroj volji naručitelja reklama? I koliko se tog pritiska prelijeva na redakcije? To ćemo vjerojatno čitati tek u autobiografskim zapisima nakon što akteri siđu sa scene.

U međuvremenu, ono što se može propitati je cijena koju je platio državni proračun. Smanjenjem PDV-a na tiskane medije s tadašnjih 22 na simboličnih 10 posto, država je u ljeto 2007. odlučila ostati bez cca 300 milijuna kuna godišnje. U mandatu ove Vlade, dakle, cijela jedna milijarda. Zauzvrat, prema dogovoru koji nikada nije konkretiziran na papiru, nego je odrađen u maniri džentlmenskog sporazuma kojega bi danas mnogi htjeli etiketirati kao paralelnu liniju vladanja, ti su mediji trebali uložiti u razvoj profesionalnih novinarskih standarda.

Dogodilo se suprotno. Novine su poskupjele, u prosjeku za jednu kunu, a novinari svoju struku nisu uspjeli sustavno zaštititi – ne samo da nisu uspjeli izboriti nacionalni kolektivni ugovor, nego se ni od redakcijskih statuta, koji su propisani Zakonom o medijima, nije ostvarilo ama baš ništa.

I stoga sada, dok se politička elita bavi borbom za vlast dovodeći u pitanje cijelu Sanaderovu ostavštinu, došlo je vrijeme da se preispita i njegov odnos prema medijima. Milijarda kuna vjerojatno je nepovratno otišla u dim, kao što su i promjene vlasništva vjerojatno nepovratne, međutim, nije kasno da se zatraži odstupanje od Sanaderovog modela – ili barem da se spriječi širenje tog virusa.

Styria jest digla ljestvicu kad su Večernji list, 24sata i Poslovni dnevnik objavili Izborni kodeks, makar to samo simbolizira želju da se s publikom želi razvijati odnos povjerenja. Ako ništa drugo, to je mehanizam transparentnosti na koji se čitatelji mogu pozivati ako su nečime nezadovoljni. Uostalom, bilo je potrebno samo 406 e-mailova nezadovoljnih građana (makar su bili istog sadržaja, samo proslijeđeni s različitih adresa) da saborski Odbor za medije na dnevni red stavi jednu točku koji u drugačijim okolnostima ne bi ni spomenuo.

Međutim, dok se čeka i ostale medije da se odluče na sličan korak, postoji i još jedan mehanizam kojim bi se osiguralo da gubitak one jedne milijarde ne raste, a u provedbi ne bi zahtijevao ama baš nikakva proračunska sredstva. Radi se o osiguravanju stručnosti u novinarstvu, tj. utjecaju novinara na izbor glavnog urednika.

U medijskoj industriji, kao i u primjerice farmaceutskoj, utrka za profitom odnosi svoje žrtve, međutim, kao što se kemičarima u laboratorijima ne može narediti da štede proizvodeći lijek bez skupe aktivne supstance, tako se i novinarima u redakcijama treba osigurati da njihov proizvod uistinu bude u skladu s profesionalnim standardima. A dok samo rijetki novinari mogu reći da njihovi urednici rade po pravilima struke, odgovornost je politike da osigura provedbu onoga što je sama zacrtala – ideje o pravu novinara da stave veto na prijedlog uprave za izborom glavnih urednika. Jedino što nedostaje toj ideji, kako je zapisana u Zakonu o medijima, su kazne za njeno neprovođenje. I takav prijedlog na dnevnom redu saborskog Odbora za medije.

Leave a Comment!