Korupcija u RH: Institucije između nasljeđa i razvoja

Na Okruglom stolu o korupciji, u organizaciji GONG-a, UN Compacta i magazina Banka prof. Padjen govorio je o razlikama u načinu razumijevanja korupcije između pravne i društvenih znanosti. Za njeno razumijevanje potrebna su oba pristupa.

Zamislimo, protivno iskustvu koje imamo, da postoje dvije vrste taksija:
Prvi su stalno na raspolaganju, no vožnja je skupa. Vozač radi za sebe i to već desetljećima, ali kao član monopolističke taksi udruge. Zamislimo da su taksiji prve vrste uzoran primjer nasljeđa.
Zamislimo da postoji i druga vrsta taksija, koja je uzoran primjer razvoja. Teško je do njih doći ali je cijena pristupačna. Vozač je zaposlenik, vozi 12 do 18 sati sedam dana tjedno, izdrži na poslu jedva nekoliko mjeseci.

Možda i nije tako, ali u izmišljenom svijetu taksija izgleda kao da taksiji druge vrste uspijevaju teško i masovno kršiti radno pravo zahvaljujući korupciji, koja se ovdje naziva razvojnom. Ovaj će tekst, međutim, pokušati pokazati da su i taksiji prve vrste u pravilu mogući uslijed korupcije, koja se ovdje naziva naslijeđenom; da je u prvom slučaju, baš kao i u drugome, riječ o zlouporabi položaja ili ovlasti – naročito organa javne vlasti – u pravnom smislu, a ne o korupciji u maglovitom, ekonomskom ili socijalnom smislu, da je naslijeđenu korupciju možda moguće bitno smanjiti, te da ako se ona bitno ne smanji nema izgleda za suzbijanje razvojne korupcije.

Korupcija kao zlouporaba organa

Prva tvrdnja uključuje da je korupcija institucionalna pojava u najstrožem, pravnom, smislu i da su, štoviše, važni, iako ne jedini, uzroci korupcije pravni. Tri su tome razloga.
Prvi je spoznajni. Ljudsko djelovanje ne čine samo vidljivi pokreti, nego razlozi, pa znamo što je neki pokret tek kad ga i vidimo i razumijemo razloge za pokret. Ti razlozi su barem trovrsni te su veoma često pravni: pravila, vrijednosti i vrline ili kreposti. Pravila uređuju djelovanja. Npr. dužan sam prodati Petrovu kuću Pavlu, tj. u Petrovo ime zaključiti s Pavlom ugovor, uzeti od Pavla novac i predati ga Petru te Pavlu dati potvrdu o primitku da se može upisati u zemljišne knjige i uvesti ga u posjed kuće. Vrijednosti određuju da je nešto dobro. Npr. Petru je dobro da ima novac od prodaje, a Pavlu da ima vlasništvo i posjed kuće. Vrline ili kreposti su čovjekova svojstva. Vrlina je biti dobar zastupnik, kao što je to i dobar otac obitelji ili, naprosto sudac. Nije potrebno kazati „pravedan“, jer ako onaj tko je postavljen da sudi nije pravedan, nije sudac.

Nakon što smo određeno djelovanje identificirali na temelju mjerila koja ga ustanovljuju, primjerice, netom spomenuti odnos kao odnos zastupstva u kupoprodaji nekretnine, možemo ga nakon objašnjavanja, na temelju svakodnevnog ili pak pravničkog iskustva, njegovih motiva re-identificirati kao kazneno djelo izigravanja Petrovih vjerovnika. U složenijem slučaju, nakon što smo pravno identificirali određena djelovanja kao, primjerice, nogometni klub, možemo ga nakon objašnjenja njegovih ekonomskih, političkih ili sociokulturnih utjecaja re-identificirati kao zavjeru lokalnih političara, poslovnih ljudi i trgovaca droge radi zloporabe javnih proračuna, raspačavanja droge i pranja novca uz potporu dijela najnižih slojeva a radi preuzimanja vlasti u gradu i državi.
 
Privatno, socijalno i javno pravo

Preostala su dva razloga za tvrdnju da je korupciju moguće prepoznati i naći isključivo kao zlouporabu institucija – i to u pravilu pravnih – čisto pravna. S jedne strane, organi pravnog poretka, naročito kaznenog gonjenja, mogu sankcionirati veoma mali dio delikata, pogotovo kaznenih. S druge, sloboda kao čovjekovo pravo može biti poštovano samo ako su ograničenja propisana zakonom. Dakle, obadva razloga zahtijevaju da slučajevi korupcije budu strogo pravno određeni.

Nepravničke teorije korupcije, koje stvaraju empirijski društveni znanstvenici, nerijetko tvrde da je korupciju nemoguće definirati, a kad je pokušavaju definirati nerijetko je određuju kao nepravnu pojavu, usredotočujući se na javnu vlast, zloporabu javne vlasti i osobnu korist nosioca javne vlasti te nalazeći, ponovno, kako je svaka od tih pojava neodređena.

Nasuprot tome, kao što sam već sugerirao, uzorni je slučaj korupcije onaj zlouporaba položaja i ovlasti. Po čl. 347. st.1 Kaznenog zakona RH, počini je službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku ili imovinsku korist ili drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost. Navedenome je vjerojatno najbliže – ali mnogo određenije – djelo primanje mita.

Zlouporaba položaja i ovlasti ne uključuje samo javnu vlast nego i bilo koji položaj ili ovlast, a u prvom redu nadležnost i organ, te neimovinsku i imovinsku korist ili štetu. Svaki od tih pojmova u visokom je stupnju određen od sudske prakse, koja je prvo stvarala pojam zloupotrebe subjektivnog prava, a potom zloupotrebe položaja ili nadležnosti. Istina je da se ta praksa, uslijed njezinog rasta i objave, posljednjih nekoliko desetljeća pretvorila u kazuistiku, koju je teško svesti na zajednički nazivnik, slično presudama o poštenju i savjesti u prometu. Razlog je taj što su položaj ili nadležnost – uključujući organ, koji je u još tješnjoj vezi sa subjektom kojega zastupa od običnog zastupnika – vrlina ili krepost, baš kao što je to i sud, kao vrsta organa. Krepost je pak po tom što uključuje razboritost i pravičnost. Razboritost je uvid u osobitost pojedinačnog slučaja, redovito spora dvoje ljudi na temelju toga što se uobičajeno drži ili smatra, nar. pravnih pravila koja uređuju slične vrste slučajeva i objašnjenja njihovih uzroka i posljedica. Pravičnost je donošenje odluke o pojedinačnom slučaju koju bi donio zakonodavac da ima u vidu njegove osobitosti, koje nikada nisu potpuno, a ponekad nisu uopće podvedive pod opće pravilo.

Pravni uzroci korupcije

Od navedene odredbe zlouporabe položaja i ovlasti, do početnih ocjena ovog teksta, da korupcija vjerojatno postoji i kao uzročnik zamišljenih jeftinijih taksija i da su važni uzroci korupcije pravni, moguće je doći ako se uzme u obzir socijalno pravo.
Da ono u Hrvatskoj postoji,uz javno i privatno, pokazao je nedavni nacrt odluke Akademije pravnih znanosti Hrvatske, po kojemu bi bila povreda suverenosti sveučilišta da država zakonom povjeri bilo kom izvan sveučilišta koliko će studenata sveučilište upisivati. Nacrt odluke je povučen, no njegovi autori, koji uključuju desetak ponajboljih hrvatskih pravnih znanstvenika i mahom izvrsnih pravnih praktičara, nacrtom su ne samo priznali da u hrvatskome pravnom sistemu postoji socijalno pravo, nego su ga i izvrsno pokazali: to je onaj dio pravnog sistema, poput sveučilišnog prava, koji je postao previše javan da bi bio privatan, ali u tom nije toliko uspješan da bi postao suveren, tj. državan.
Možda je najvažnija značajka suverenosti blizina stanovnicima, koja potonjima omogućuje da suverenost, tj. državu drže svojom. Carstva su socijalna prava utoliko što su podanicima predaleko, poput ranoga međunarodnog prava koje je bilo pravo među vladarima. Prava socijalna prava, od onih mjesnih i zemaljskih preko cehovskih, sveučilišnih i trgovačkih do onih stvorenih kolektivnim ugovorima sindikata i poslodavaca te monopolnih kartela, ako su prejaka, udaljuju suverenost od državljana, sve do toga da je onemogućuju.
Najvećim hrvatskim političkim misliocem pokazao se poreski referent (koji ovdje neće biti imenovan) kad je kazao: „Nisam bio četiri godine dragovoljac zato da bih gradio državu, nego zato da bih branio svoju zemlju“. Tom je izjavom pokazao da postoje jaki razlozi za to da građanin bude spreman na najveću žrtvu radi svojih sugrađana, ali i da se neda izfanatizirati od državotvorne propagande kakva je bila ona 1990-tih; te da su mu političke vrijednosti ostale onakve kakve su bile većine stanovnika Hrvatskih prije rata: nije bila toliko važna samostalnost Hrvatske koliko ulazak u Evropu i tržišno gospodarstvo. No, izjava je pokazala i to da niti onu državu prije niti onu nakon 1991. ne drži svojom. Ne iznenađuje. Ona prije bila je partijska, a počela je kao ogranak komunističkog carstva. Drugi politički moćnik bila je prije i ostala nakon 1991. Crkva, koja je po samo razumijevanju ispunjenje i nasljednica Rimskog carstva. Država nastala 1991. je višepartijska na taj način da su se promućurni svojim socijalnim pravom, koje je neprozirno („netransparentno“) kao da je privatno, prvo udružili radi borbe za vlast, a potom su, međupartijskim dogovorima kao možda najvažnijim, a jedva vidljivim socijalnim pravom preuzeli državu, onemogućujući građane da na nju utječu na razini višoj od općine. Kao što to poreski referent najbolje zna (pa je i zbog toga postao politički mislilac), ta se država odlikuje, među ostalim, time da proizvoljno odgađa poreske dugove jednih dužnika, a prisilno utjeruje dugove drugih, pogodujući tako na tržištu prve, a uništavajući druge. Država nastala 1991. suglasnom odlukom svih vodećih političkih stranaka pretvara svoje građane do kraja u podanike kad ih bez pitanja učlanjuje u NATO, te mijenja Ustav zato da ih tako učlani u Evropsku Uniju.
 
Može li mi Petar vjerovati kao svojemu zastupniku ako zna da varam Pavla, pa makar i za Petrov račun? Može li Republika Hrvatska, koja je država i bez pravednosti i bez građana, izgraditi između sebe i svojih organa odnos povjerenja koji, da bi uopće postojao, mora biti još mnogo tješnji nego što je to odnos zastupanoga i zastupnika – ali i trećih? Da li je moguće da Republika Hrvatska izgradi između sebe, svojih organa, te stanovnika odnos povjerenja, bez javnih medija, koji su u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, u nestajanju (uslijed tehničkih, gospodarskih i kulturnih promjena), a u Hrvatskoj su, uz to, uglavnom u stranom vlasništvu?

To su najvažnija pitanja korupcije u Hrvatskoj danas. Ako ih nije moguće odgovoriti, i to ne govorničkim umijećem, nego omogućavanjem podanicima da ponovno postanu građanima, Hrvatska će ostati potpuno nespremna za nadolazeću razvojnu korupciju. Nju ne proizvode zamišljeni vlasnici pristupačnih taksija, nego pravo transnacionalnih korporacija, i to u sve većoj mjeri onih financijskih. I to je pravo socijalno, ali je iznad suverenosti, poput carstava. Stoga se od korupcije koju rađa to pravo mogu obraniti samo države, a političke tvorbe koje su ostale bez građana, jer su ih pretvorile u podanike, ne mogu.

Leave a Comment!