Zakonodavne i političke dileme oko referenduma u RH

Jedna od glavnih dilema posljednjih dana u Hrvatskoj je raspisati referendum ili ne, a nakon što je preko 10% birača u roku od 15 dana izrazilo volju da se izjasne o pitanju koje im je bilo ponuđeno kad su potpisivali inicijativu za referendum, a u kojem se nisu spominjale izmjene Zakona o radu:

Jeste li za zadržavanje važećih zakonskih odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima i otkazivanju kolektivnih ugovora?

Dilema je postala aktualna nakon što je Vlada povukla iz saborske procedure izmjene Zakona o radu te je time, navodno, referendum postao nepotreban i nesvrsishodan, a rješenje se može postići pregovorima sindikata i Vlade.

Sindikati kao interesna skupina koja štiti prava radnika i pregovara s Vladom, inicirali su prikupljanje potpisa, oformili organizacijski odbor, ali nemaju legitimitet predstavljati birače koji su izrazili volju za raspisivanjem referenduma. Prikupljeni potpisi birača postaju izraz volje građana, tj. zaseban institut. 

Pregovori i razgovori svih aktera u državi i društvu su poželjni i treba ih u svakom slučaju poticati. Međutim, u ovom slučaju nije sporno moguće pregovaranje i traženja rješenja između sindikata i Vlade nego se radi o poštivanju jasne procedure raspisivanja referenduma temeljene na Ustavu, a demokracija se, između ostalog, testira poštivanjem procedure.

Ustav Republike Hrvatske kao temeljni pravno-politički akt države u prvom članku propisuje danarod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika ineposrednim odlučivanjem.

Dodatno, u članku 87. Ustav kaže da će Hrvatski sabor raspisati referendum ukoliko to zatraži 10% birača. Dakle, Ustav ne ostavlja mogućnost da Hrvatski sabor „može raspisati“, nego se izričito navodi obveza Sabora da raspiše referendum.

Unatoč vrlo strogo definiranim pravilima za pokretanje referenduma od strane birača, prikupljen je i više nego dovoljan broj valjanih potpisa, ukupno 717.149 potpisa ili 15,95% ukupnog biračkog tijela. Uzevši u obzir nedostatke u popisima birača, moguće je zaključiti da je postotak birača koji traži izjašnjavanje na referendumu realno i veći.

Inače, ovdje treba podsjetiti da su pravila za raspisivanje referenduma od strane građana u drugim europskim državama mnogo blaža te stvarno i omogućuju pokretanje referenduma.

Izvor:www.idea.int, Direct Democracy

U periodu 20 godina kakve-takve demokracije u Hrvatskoj, ne računajući prvi referendum o neovisnosti, birači nisu imali priliku odlučivati na državnom referendumu jer ga nisu pokretale ovlaštene državne institucije, a nekoliko pokušaja građanskih inicijativa je propalo.

Razlozi neznatnog broja referenduma u Republici Hrvatskoj mogu se tražiti u zatvorenosti procesa odlučivanja od strane političkih elita u proteklih 20 godina kao i u strogim uvjetima za pokretanje referenduma od strane građana.

Pored nedostatka političke volje da se građane pita što misle o određenom problemu ili temi, može se slobodno reći da je pravni okvir nezadovoljavajući za organiziranje i provođenje slobodnog i transparentnog referenduma. Važeći Zakon o referendumu iz 1996. godine doživio je nekoliko izmjena, ukidanja pojedinih članaka od strane Ustavnog suda, a još ne postoji službena pročišćena verzija što dovodi do pravne nesigurnosti i različitih tumačenja prava zagarantiranog Ustavom.

Ralf Darendorf (1929-2009), njemačko-britanski politolog, sociolog i filozof u svom je djelu o demokratskoj tranzicijiRazmatranja o revoluciji u Europi(1992) istaknuo da je za promjene političkog sustava dovoljno 6 mjeseci, za promjene ekonomskog sustava potrebno je 6 godina, a najmanje 60 godina je potrebno za promjenu i izgradnju političke kulture.

Republika Hrvatska je i nakon 20 godina očito u procesu izgradnje temeljnih zakona za primjenu Ustava i demokracije s obzirom da sve dosadašnje vlasti nisu vidjele potrebu da urede temeljni pravni okvir i omoguće lakše sudjelovanje građana u političkim procesima, počevši od referenduma, nesređenog izbornog zakonodavstva, popisa birača... Primjerice, pitanje je zna li se točan broj državljana Republike Hrvatske, tj. onih koji čine Republiku.

Stoga bi bilo poželjno da institucije (Ministarstvo uprave i Ministarstvo unutarnjih poslova) koje su provjeravale potpise (primjerice Državno izborno povjerenstvo kao neovisno tijelo provjerava potpise za izbore) primjene istu volju, predanost i energiju u sređivanje popisa birača, donošenje kvalitetnih izbornih zakona u skladu s međunarodnim standardima, da urede zakonski okvir za provođenje referenduma i na kraju stvarno omoguće građanima lakše pokretanje referenduma.

Postavlja se pitanje postoji li među političkom elitom u Hrvatskoj stvarna volja za poštivanjem Ustava i njegovih odredbi koje se odnose na referendum, kojeg građani imaju pravo zatražiti, ili je glas građana poželjno čuti samo onda kad ta ista elita procijeni da je ishod odgovora na referendumsko pitanje unaprijed poznat i - njima prihvatljiv.