Post festum: Referendum u Ustavu

Nakon višemjesečnih, ponekad i mučnih pregovora, 16. lipnja konačno su izglasane ustavne promjene. Kao ni tokom javne rasprave, tako niti nakon izglasavanja u Saboru, nije bilo puno javnih komentara i analiza o značaju tih promjena. Zahtjev za smanjivanjem cenzusa, bio je i jedan od prijedloga ustavnih promjena koalicije OCD-a, kojeg, kao ni većinu ostalih, Sabor nije prihvatio. Trenutno svjedočimo uspjehu sindikata, jedna bitka je dobivena, ali ne i rat za referendum. Problem članka 86. Ustava koji se bavi referendumom, ostaje kao goruće demokratsko i participativno pitanje. Tim povodom, Objavljujemo tekst Aleksandra Hadzivelkosa, blogera i aktivista koji je svojedobno inicirao akciju sakupljanja potpisa za NATO na referendum.

Što se nije promijenilo?

Dakle, ono što nije izglasano jest prijedlog da se kriterij za raspisivanje referenduma putem prikupljanja potpisa građana, snizi sa 10% na neki lakše ostvarivi postotak. Taj je prijedlog u proteklih 6 mjeseci prošao cijelu malu Odiseju. Započelo je sa koordiniranom akcijom udruga civilnog društva, koje su između ostalih, uputile i prijedlog za spuštanjem tog praga na 3%. Kako u Hrvatskoj još ne postoji kultura dijaloga između politike i građana, pa tako ni sa udrugama civilnog društva, započelo je mukotrpno lobiranje kako bi se predložene promjene predstavile javnosti i političarima. Zbog nepostojanje dogovora između dvije najveće stranke oko toga što i kako u Ustavu treba mijenjati, proces usuglašavanja ustavnih promjena razvukao se, te su i udruge civilnog društva imale dovoljno vremena da svoje prijedloge predstave političkim strankama u Saboru, i u manjoj mjeri javnosti. Manjoj mjeri, prvenstveno zbog toga što su mediji pokazali još manje sluha za artikulaciju javne rasprave od samih političara. Nigdje, na primjer, nismo mogli vidjeti kvalitetnu analizu o kriterijima koji se koriste u drugim zemljama, i usporedno o broju održanih referenduma. Vjerojatno tema nije dovoljno žuta.

Sama izmjena članka 86. naišla je na pristojan prijem kod političkih stranaka u Saboru. SDP je podržao promjenu, uz korekciju 3% potpisa na 5% potpisa. Iako se radi o značajnoj promjeni, limit od 5% potpisa ukupnog broja birača (što u današnjem trenutku nesređenih i napuhanih biračkih popisa predstavlja brojku od 225 000 potpisa) ipak je ispunjiv. HDZ se nije jasno izjasnio, ali su slali neformalne signale da bi i njima ta promjena mogla biti prihvatljiva.

Potom, razočaranje. Uslijedio je usuglašeni oporbeno-vladajući Prijedlog nacrta ustavnih promjena – u kojem nije bilo ni riječi o spuštanju broja potpisa. I kad se već sve činilo dogovorenim i gotovim, opet promjena. Sindikati su započeli novu akciju prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma – ovoga puta o najavljenim promjenama Zakona o radu – i prijedlog o smanjenju broja potpisa se vratio u život, ovoga puta kao amandman SDP-a.

Uz smanjenje broja potpisa, ovoga puta se predlagalo i uvođenje osigurača, koji bi osigurali zlouporabu ovakve inicijative. Predloženo je da se referendum organiziran putem građanske inicijative ne može raspisati o temeljnim ljudskim pravima, porezima i međudržavnim ugovorima.

Za početak – dva od ova tri osigurača potiču od civilnih udruga. Još prilikom prikupljanja potpisa za referendum o ulasku u NATO savez, odgovorno razmišljajući o promjenama koje bi trebalo provesti, zaključili smo da prag za raspisivanje referenduma ne smije biti prenizak, kako bi se izbjegla banalizacija instituta referenduma, ali i populistička zloupotreba. Zbog toga je poželjno dodatno zaštiti temeljna ljudska prava (kako se ne bi događali referendumi poput onog u Sloveniji, o pravima izbrisanih, čiju je povredu potvrdio i slovenski Ustavni sud). Nadalje, poželjna je i neka vrsta zaštite politike koju provodi izvršna vlast, prvenstveno na području poreza, iz jednostavnog razloga što je porezna politika temeljna politika čiji se legitimitet ostvaruje na parlamentarnim izborima. Utoliko su ta dva osigurača više nego prihvatljivi.

Problematičan bi mogao biti treći osigurač, tj. nemogućnost raspisivanja referenduma o međudržavnim sporazumima. Nije u potpunosti jasno zbog čega bi to područje političkog djelovanja trebalo biti izuzeto od odlučivanja na referendumu, pogotovo ako se uzme u obzir da je i SDP podržavao referendum upravo o jednom međudržavnom sporazumu – ulasku u NATO, a da Ustav propisuje obavezu održavanja referenduma o međudržavnim sporazumima kojima se Republika Hrvatska odriče dijela svog suvereniteta, poput ulaska u Europsku uniju.

Pa ipak, na kraju se pokazalo da je i ovakva rasprava akademskog karaktera, budući amandman SDP-a nije prošao. Naime, u periodu od svega dva tri dana, vladajući HDZ je od najavljene podrške – koju je izrijekom potvrdio Vladimir Šeks na sjednici Odbora za Ustav poslovnik i politički sustav – došao do pozicije potpunog odbijanja ove promjene.

Kako su u tih nekoliko dana sindikati započeli sa prikupljanjem potpisa za referendum o Zakonu o radu, koji se očigledno pretvorio u jednu vrstu plebiscitarnog izjašnjavanja o Vladi i situaciji u kojoj se nalazimo, ostaje gorak okus da se u Saboru o smanjenju broja potpisa za referendum odlučivalo na temelju dnevno-političkih zbivanja.

Promjena Ustava predstavlja stratešku promjenu temeljnog državnog akta, kojim se u periodu nekoliko desetaka godina definiraju ključni politički procesi u Hrvatskoj. U tom kontekstu, smanjenje praga za raspisivanje referenduma jest jedna od ključnih odluka koje (ni)su donesene ovim promjenama. Ostvariva brojka potpisa imala bi direktnu posljedicu u vidu neposrednog izjašnjavanja građana o partikularnim pitanjima važnim za razvoj zemlje. Isto tako, tu je (možda još važnija) i indirektna posljedica u vidu drugačijeg ponašanja političkih elita. U situaciji kada se neka odluka može osporiti ili potvrditi neposrednim odlučivanjem građana, političari su primorani na kvalitetniju komunikaciju sa građanima, javnu raspravu i transparentniji proces donošenja političkih odluka. Odlučivati o promjeni takve magnitude na temelju dnevno-političkih zbivanja je u najmanju ruku porazno.

Što se je promijenilo?

Promijenila se odredba koja je propisivala kriterije za uspješnost referenduma. Umjesto odredbe da je za uspješnost referenduma potrebna izlaznost veća od 50%, sada se na referendumu odluke donose većinom izašlih, bez obzira na izlaznost.

Ta je promjena principijelno dobra, zbog toga što kvorumski kriterij izlaznosti diktira strategiju koja honorira nesudjelovanje u demokratskim procesima. Naime, u situaciji kada je potrebno postići kvorum, glasači koji žele neuspjehreferenduma, umjesto glasanja i lobiranja za svoj stav kao uspješniju strategiju mogu izabrati – nesudjelovanje. Kvorum je puno lakše rušiti, nego li osvojiti većinu. To implicira i biračku nejednakost, budući apstinencija od sudjelovanja na referendumu ruši traženi kvorum, tj. apstinenti implicitno, bez njihove izražene volje, sudjeluju u rušenju referendumske odluke.

Druga promjena u članku 86. je uvođenje instituta “savjetodavnog referenduma” čije se raspisivanje može definirati zakonom. Do ovog trenutka taj institut, kao ni zakonska podloga, nije postojao, te se time otvara mogućnost zakonskog definiranja uvjeta za raspisivanje savjetodavnog referenduma putem građanske inicijative.

Kako dalje?

Iako je (ne)mijenjanje kriterija od 10% potpisa za raspisivanje referenduma najvažniji segment promjene političkog sustava ka sustavu koji će u većoj mjeri uvažavati i uključivati mišljenje građana, bitka nije gotova.

Naime, pored same brojke, Zakon o referendumu propisuje niz drugih restriktivnih mjera koje otežavaju prikupljanje potpisa – od potrebe navođenja JMBG-a (koji kao tajni osobni podatak više nije prisutan na dokumentima), preko ograničavajućeg perioda od 15 dana, pa sve do strogih kriterija po kojima se potpisi moraju prikupljati. Nadalje, kao što sam već spomenuo, Ustav omogućuje i raspisivanje savjetodavnog referenduma, čiju zakonsku definiciju tek treba formulirati.

Sve to je materijal za daljnju inicijativu koja bi u konačnici rezultirala demokratskijim, transparentnijim i otvorenijim političkim procesima. Daljnji prostor za djelovanje je i okupljanje raznih inicijativa i društvenih skupina u jednu lobističku grupu koja bi zajednički djelovala prema zakonodavnoj vlasti. Proteklih smo godina vidjeli kako nekoliko različitih udruga, koordinacija i sindikata djeluje u istom smjeru – ali svaki u svojoj režiji. Promjena koju se na ovaj način traži od političkih elita je krupna, i zbog toga bi i svi zainteresirani trebali udružiti svoje snage, kako bi ovaj partikularni cilj – afirmaciju neposrednog načina odlučivanja – što snažnije zajednički prezentirali centrima koji odlučuju.

U svakom slučaju, jedna je bitka dobivena, nekoliko je izgubljeno. Bitka za demokratizaciju političkih procesa se nastaljva.

Leave a Comment!